Zabrinuo sam se jer smo maloprije bili zajedno. Otvorio sam poruku i osjetio se kao da me polila hladna voda.
Supruga i ja smo bili jako sretni kad je naša jedina kći, nakon vjenčanja, odlučila živjeti s nama. Imamo veliku kuću, a zet nam se sviđao, pa nismo osjećali nikakvu nelagodu. Osim toga, dijete nam je bilo blizu. Što bi nam više trebalo? Vijest o skorom rođenju unuka učinila nas je najsretnijim ljudima.
Nakon prvog unuka rodio se drugi, a zatim i blizanci. Supruga je morala napustiti posao jer se naša Milana jednostavno nije mogla nositi s djecom. No ubrzo je kći izjavila da ne želi postati domaćica i da se želi vratiti na posao. Podržali smo je i u tome. Međutim, supruzi je bilo jako teško brinuti o četvero djece sama.
Često sam morao donositi posao kući kako bih joj barem malo pomogao. Do kraja dana oboje smo bili iscrpljeni, a ponekad su nam se oči zatvarale već tijekom večere.
Mislite li da su oni navečer preuzimali brigu o djeci? Ništa slično! Čak sam i posuđe nakon večere morao prati ja ili supruga. Milana bi se, uzdišući i žaleći se na “težak” dan u uredu, izvalila na kauč, ne zaboravljajući ponijeti laptop.
Supruga joj je prvo suptilno, a zatim izravno, davala do znanja da je djeci potrebno vrijeme s majkom. Milana se samo odmahnula na to. Nismo mogli organizirati štrajk, pa smo nastavili nositi sav teret kućanskih poslova i brige o djeci. Sve dok jedan događaj nije otvorio oči i meni i supruzi o vlastitoj kćeri.
Toga dana zet je zaboravio mobitel kod kuće, a bio mu je neophodan na poslu. Uzeo sam telefon i istrčao za njim, ali baš tada stiže poruka od kćeri. Zabrinuo sam se – što se moglo dogoditi da šalje poruke kad smo maloprije bili zajedno? Otvorio sam poruku i osjetio šok.
Kći je vrlo neugodno govorila o nama u toj poruci. Nisam odmah shvatio da je nas nazivala parazitima. O ostatku neću ni govoriti.
Ništa nisam rekao zetu ni supruzi. Teško sam izdržao do večeri, a za vrijeme večere izjavio sam da više ne namjeravam trpjeti njihovu prisutnost u svojoj kući. Svi su se uzrujali. Kći je skočila na noge. Supruga je pokušala intervenirati i izgladiti situaciju, ali ja sam rekao:
– Dosta! Pogrešno smo odgojili svoju kćer ako je, sjela nam na glavu, a smatra nas parazitima. Nećemo više parazitirati. Sretan vam put.
Sada žive kod svojih punaca. Jadnoj ženi mora spavati u kuhinji jer imaju stan, a ne kuću.
Isprva smo puno tugovali za unucima, posebno supruga. Zatim su je ponovno pozvali natrag na posao i život se polako počeo vraćati u normalu.
Supruga inzistira da se pomirim s kćeri. Nisam protiv, ali prvo se mora ispričati. Inače – nema šanse.
