Na dan svog rođendana, Natalija se spremila otići u posjet sinu u grad. Živjela je na selu blizu sina. Autobus je vozio dva puta dnevno — u šest ujutro i u četiri poslijepodne. Morala je ići prvim autobusom jer nije htjela ostajati kod sina zbog odnosa svoje snahe Oksane prema njoj.
Imala je jedan problem — autobus je dolazio u grad rano, a sin i snaha obično su u to vrijeme još spavali. Morala je sjediti na klupi i čekati do osam ujutro. Snaha ju je dočekivala neljubazno.
— Što vi, Natalija Fjodorovna, ne ostanete kod kuće na selu? Stariji ste, trebate misliti o svom zdravlju. Nama vaš dolazak stvarno nije prikladan. Mogli ste barem nazvati prije nego što ste došli.
Natalija se udala s dvadeset godina. Njezin budući muž bio je pet godina stariji i nedavno se zaposlio kao mehaničar u seoskom kolhozu nakon što je završio agronomski fakultet. Natalija je radila kao voditeljica skladišta. Jedne večeri na plesu prišao joj je zgodan momak i pozvao je na ples.
— Ja sam Saša, predstavio se. Tako su se upoznali. Nakon plesa, ispred kluba su ih čekali lokalni momci.
— Mehaničaru, što ti naše djevojke pratiš? Ima nas tko ih prati, rekao je jedan od njih.
— Pišite molbu… u dva primjerka… Riješit ćemo za sedamdeset i dva tjedna, odgovorio je Saša.
Momci su ostali zatečeni.
Vjenčanje je bilo skromno. Osim mlađeg brata, koji je tek diplomirao i dobio posao šefa stambenog odjela u gradu, Saša nije imao nikoga. Obojica su odrasla u domu za djecu bez roditelja. Natalijini roditelji su radili kao obični radnici u kolhozu.
Stol su postavili kod Natalijinih roditelja. Pozvali su najbliže ljude, a predsjednik kolhoza im je uručio ključeve kuće koju su dali Saši kao stručnjaku.
Godinu dana kasnije Natalija je otišla roditi. — Očekujemo blizance, rekao je muž dok je ispraćao. Željeli su sina i kćer.
Porod je prošao dobro, rodio se dječak. Dva sata kasnije donijeli su joj gladnog sina.
Dok ga je hranila, ušla je šefica odjela, Vera Vasiljevna.
— Jedna majka danas je rodila sina, ali je napustila dijete. Rodila je scenu i otišla. Dječak je zdrav i presladak. Vi ste željeli blizance, možda biste uzeli ovo dijete? Bilo bi šteta da završi u sirotištu, a vaš muž zna kako je odrastati bez roditelja.
Natalija je bila ganuta. Saša je odmah rekao: — Znam kako je u domu. Neka naprave da smo dobili blizance.
Nazvali su svog sina Pavlom, a posvojenog Petrom. Dječaci su odrasli različito. Pavle je bio odvažan i nestašan, dok je Petar bio nježan.
Nakon što su obojica završila školu, upisali su fakultet. Nitko nije znao da je Petar posvojen. Petrova žena Marina bila je draga i zvala je Nataliju „mama“. Oksana, Pavlova žena, zvala ju je po imenu i prezimenu i ponašala se hladno prema njoj.
Petar je živio u Kijevu, ali su svake godine posjećivali Nataliju s dvoje unuka. Pavle je posljednji put bio kod nje kad je Saša preminuo. Marina je predložila:
— Mama, dođite živjeti kod nas.
— Dokle god hodam, ostat ću ovdje, rekla je Natalija.
Na dan rođendana čekala je pred Pavlovim stanom. U osam sati sin je izašao.
— Mama, opet ti? Oksana i sin su u Turskoj, a ja imam poslovni sastanak. Uzmi taksi i idi kući, navečer ću nazvati, rekao je i dao joj novac.
Natalija je plakala do večernjeg autobusa. Kad se vratila kući, zatekla je Petra, unuke i Marinu kako popravljaju kuću i pripremaju ručak.
— Sretan rođendan, mama!
Nakon večere, Natalija je priznala Petru da je posvojen.
— Znam, mama. Rekli su mi „dobri ljudi“ još u desetom razredu. Ali za mene ćete uvijek biti kraljica, rekao je.
