Jednog dana dolazim po kćer da je vodim kući, a ona me moli za nešto za jesti. Pitala sam je što se dogodilo.
Želim vam ispričati priču iz svog života. Bit ćete iznenađeni razvojem događaja u školi u kojoj se školuje moje dijete. Moja kćer ide u drugi razred osnovne škole, gdje je više od 20 djece iz obitelji različitog materijalnog statusa. Imamo jednog dječaka, čija obitelj zaista treba pomoć. Stjepan je dobar dečko, a i njegova mama je pristojna žena.
Znam da su prije živjeli normalno, ali jednog dana otac je odlučio da mu je dosta roditeljstva i otišao. Nije mu stalo do djeteta ni do bivše žene – ima novu ljubav, veliku i svijetlu. Ona ga je tužila za alimentaciju, ali prima samo sitne iznose, jer je bivši muž odmah promijenio posao kako bi imao minimalna primanja. Žena radi, ali mora brinuti o bolesnoj majci, čija mirovina jedva pokriva troškove liječenja. Stjepan je uvijek uredno obučen, ali vidi se da je školska odora iznošena. Na tjelesni odgoj je mjesec dana dolazio u školskim cipelama jer nije imao tenisice. Nikada se nije žalila, a kako joj je teško, saznala sam od naše zajedničke poznanice.
Kao i u svakoj školi, u drugom razredu imaju 5-6 sati dnevno, pet dana u tjednu. Na kraju dana djeca su gladna i obično ručaju u školi. Jednom sam pitala kćer zašto je gladna ako imaju ručak nakon četvrtog sata. Odgovorila je:
- Mama, danas nisam jela.
- Što se dogodilo? Je li hrana bila loša?
- Ne znam, vjerojatno je bila dobra.
- Onda zašto nisi jela?
- Mama, molim te, nemoj me grditi. Mama od Stjepana nije imala novca za ručak, pa uvijek pojede ono što ostane nakon nas. Danas smo svi trčali na tjelesnom i sve pojeli, a ja sam zakasnila na ručak. Stjepan je ostao gladan i bilo mi ga je žao, pa sam mu dala svoju porciju.
Oči su mi se odmah napunile suzama. Naravno, nije mi drago što je moje dijete ostalo gladno, ali sretna sam što imam tako dobrodušno dijete. Znači da ga ipak ispravno odgajam.
Na jednom roditeljskom sastanku u školi, kao i uvijek, započeo je nered. Jedna od mama se požalila na Stjepana i rekla da joj smeta što jede ostatke nakon djece, jer time kvari apetit drugima. No moja kći mi je ispričala da Stjepan uvijek sjedi po strani dok svi ne završe. Djeca su se pokazala ljubaznijima od roditelja – netko mu da jabuku, netko kotlet.
Svi su počeli negodovati, a Stjepanova mama je pocrvenjela kao rak. Neki su čak predložili da mu zabrane ulazak u školsku blagovaonicu. Tada se ustala Oksana, majka iz obitelji s više djece koja ima pravo na besplatne obroke, i rekla:
- Dragi roditelji, molim vas da na trenutak ušutite i poslušate me. Vidite li se kako izgledate? Sada raspravljamo o tome hoćemo li zabraniti djetetu da uđe u blagovaonicu kako ne bi jeo ostatke! Kakvom djecom planirate odgajati svoju? Mislite li da će vaša djeca izrasti u suosjećajne ljude ako im roditelji predbacuju komad kruha? Vaša djeca suosjećaju sa Stjepanom i dijele s njim. Djeca su mudrija od odraslih. Imamo dva izbora: nastaviti besmisleno brbljati ili prikupiti novac za Stjepanove obroke i s mirnom savješću otići kući.
Stjepan je dobar dječak. Nikada nikoga ne vrijeđa, svi su s njim prijatelji. Imamo jednog takvog dječaka, a od 50 kuna nitko još nije osiromašio.
U tom trenutku Stjepanova mama je htjela nešto reći, ali je Oksana izvadila novčanik, izbrojala 200 kuna i stavila ih na stol učiteljice. Nastala je tišina. Nakon minute, jedan od očeva ustao je i također stavio novac na stol. Pokrenula se lančana reakcija. Jedna imućna žena je samo frknula i izašla. Prikupili smo iznos dovoljan do kraja školske godine.
Nakon dva dana kći mi je došla kući presretna:
- Mama, možeš li vjerovati, sada Stjepan jede s nama!
