Toma je, probijajući se kroz snijeg, išla prema grobu svog muža. Otvorila je malu ogradu i pogledala njegov portret. Njegove oči bile su tužne, a kutovi usana malo podignuti, kao da će se svaki trenutak nasmiješiti. Kao da se raduje što vidi onoga tko mu je došao. No, na grobu su ležale svježe karanfili. To je bilo čudno, jer su muževi roditelji uvijek zvali kako bi zajedno otišli na groblje. Iako, možda su to bili njegovi prijatelji.
Ubrzo je do groba došla mlada djevojka s malim djetetom.
– Tamara, zdravo. Oprostite na izravnosti, ali ja sam ljubavnica vašeg muža. Razišli smo se prije te strašne nesreće u kojoj je poginuo. Za dijete nije znao. Ovo je njegovo dijete, također se zove kao tata – Kostja, ima 2 godine. Vjerujte mi, on je volio samo vas…
– Što… Kako se usuđujete? Što uopće želite?
– Tamara, molim vas, saslušajte me. Uzmite Kostju k sebi… meni je ostalo još malo, liječnici su rekli nekoliko mjeseci. Više ne znam kome da se obratim. Imam vaš broj, zapisala sam ga od vašeg muža dok je spavao. Za svaki slučaj. Ali pomislila sam da je bolje reći istinu.
Tamara se uplašila, osjećaji su joj bili pomiješani. Saznala je da ju je muž varao, da postoji to dijete, a sada će i ljubavnica uskoro umrijeti. Zbog toga je pobjegla s groblja, sjela u auto i otišla kući.
Mjesec dana kasnije nazvala ju je starica drhtavim glasom i rekla da je ljubavnica umrla. Starica je bila njezina majka i zamolila je Tomu da dođe po Kostju.
Toma je pomislila kako dijete nije ništa krivo. Osim toga, Kostja je polubrat njenog sina Serjože. Bilo bi loše da se dogodi da njezin sinov brat završi u sirotištu.
Toma je otišla. Kada je ušla u stan, primijetila je da je starica bila vrlo lošeg zdravlja, vjerojatno joj je također ostalo malo vremena. Jasno je bilo da ne može paziti na dvogodišnjeg dječaka. Kostja je bio prava kopija svog oca. Toma je uzela dječaka u naručje, bio je miran. Spakirala je njegove stvari, dokumente i odvela ga kući.
Isprva je bilo teško biti uz to dijete. Čak je namjerno prevrnuo kašu. Toma se jako naljutila na Kostju i počela vikati. A dječak je prišao i iz očiju su mu potekle suze.
– Nemoj vikati, mama – rekao je dječak.
Toma je uzela Kostju u naručje i čvrsto ga privila uz sebe. Tuđe djece nema.
