Iako je Tanja znala da sina ne može vratiti, ipak je svakog večera i svake noći provodila, sjedeći u kuhinji kraj prozora. Tanja je već isplakala sve suze, a srce nije prestajalo tugovati. Tužna vijest došla je iznenada, kao grom iz vedra neba. Šef njezina sina nazvao je Tanju… Sin je radio na gradilištu… pao je s velike visine. Nije bilo nikakvih šansi da preživi.
Tanja je rodila sina u 41. Kako narod kaže, rodila je sina za sebe.
Vjerojatno je i bez riječi jasno koliko je cijenila sina i koliko se bojala izgubiti ga. Tanja je sanjala da će sin uskoro oženiti, darovati joj unuke i da će konačno imati veliku i sretno obitelj, ali sve je otišlo naopako. Da barem imala snahu, dijelili bi teret zajedno, bilo bi lakše nositi se s time.
Jednom je Tanja otišla na grob sina kasnije nego obično. Odjednom je vidjela da uz grob sina stoji djevojka u crnom kaputu. Prišavši bliže, Tanja je vidjela da djevojka ima pet mjeseci trudnoće. Stajala je s trbuhom i gledala na fotografiju svog mladića s staklenim očima, a suze su joj tekle niz obraze.
„Je li to moj unuk?“ – upitala je Tanja. Djevojka ju je iznenada zagrlila i počela plakati. Obe su našle nekoga s kim su mogle podijeliti istu tugu.
