Tako se dogodilo da je budući otac mog djeteta, kad je saznao za moje stanje, bio jako ljut. Dmitar me molio, preklinjao i govorio da ću mu uništiti život, a zatim me počeo vrijeđati. Ponavljao je da od njega neću dobiti ni novčića i da nikad neće prihvatiti to dijete. Plakala sam. No, podržala me moja mama, koja je rekla da nema veze, da ćemo odgajati dijete same, bez njegove pomoći. Mama mi je ulila sigurnost u budućnost i dala nadu.
S Dmitrom se nisam vidjela oko mjesec dana, a jednom smo se sreli u trgovini. Bio je sa svojim roditeljima. Odmah ću reći, ne znam jesu li znali za dijete, ali činjenica da su pri susretu sa mnom pokazali neprijateljski stav bila je očita. Samo šest mjeseci prije, kad smo se viđali, uvijek su mi bili dragi. Pozdravila sam Dmitra i njegove roditelje, a oni su se pravili da me ne poznaju i prošli su pored mene. Ponovno sam zaplakala, bilo mi je jako teško.
Nisam mogla shvatiti kako je to moguće. Pa rođenje djeteta je čudo. Neki ne mogu imati djecu i moraju se truditi da to isprave. A meni je Bog poslao dijete, a njegov otac nije ni htio čuti za to. Stalno sam plakala. Bilo mi je teško, ali znala sam da moram biti jaka i misliti ne samo na sebe nego i na malo biće koje dolazi.
Jednog lijepog jutra otišla sam na pregled kod liječnika. Bio je to rutinski pregled. Kad sam izašla iz bolnice, počela je jaka kiša i morala sam naručiti taksi. Na putu kući razgovarala sam s vozačem i podijelila svoja osjećanja. Kažu da su taksisti psiholozi – s razlogom. Pažljivo me slušao i rekao da to nije u redu i da Dmitar mora preuzeti odgovornost jednako kao i ja. Kad smo stigli pred moj dom, Andrija, tako se zvao taksist, zatražio je moj broj telefona. Bez mnogo razmišljanja, dala sam mu broj i otišla.
Sljedećeg dana Andrija me nazvao i predložio šetnju, na što sam pristala. Tako smo počeli komunicirati. Nije bilo ničega među nama, samo smo razgovarali kao stari prijatelji. Andrija je postao moj najbolji prijatelj koji me podržavao i davao mi snagu za život. To je bilo prije dolaska djeteta.
U predviđeno vrijeme rodio mi se sinčić. Nazvala sam ga Andrija. Tada sam prvi put osjetila istinsku sreću. Sreću jer sam tada shvatila da nema ničeg ljepšeg od djeteta u rukama. Andrija je došao, prvi uzeo dijete u naručje, a vidjela sam kako mu niz obraz teče suza. Za takve trenutke u životu vrijedi mnogo toga dati.
Zatim je kleknuo i zaprosio me. Rekao je da me jako zavolio i da prihvaća dijete kao svoje. Kad sam to čula, odmah sam zaplakala. Ne znam što mi se dogodilo, ali suze su same tekle – suze sreće. Naravno, pristala sam.
Prošlo je pet godina. Dobili smo još jednu djevojčicu i sada smo najsretnija obitelj na svijetu
