Moj suprug i ja imamo vlastiti posao, a naš sin ima deset godina. Nažalost, ne može se samostalno kretati, koristi invalidska kolica. Kolja je izuzetno razvijen dječak, a liječnici mu daju šanse za oporavak. Potreban mu je stalni nadzor, ali mi radimo i ne možemo uvijek biti uz njega. Zato smo odlučili angažirati dadilju za sina. Više od mjesec dana tražili smo odgovarajuću osobu, ali nitko nam nije odgovarao.
Živjeli smo u blagostanju, dvoetažna kuća uvijek je bila čista, a tražili smo nekoga tko će pomagati i s djetetom i s kućanskim poslovima. Na neko vrijeme smo zamolili našu rođakinju da pazi na Kolju dok smo mi na poslu, ali nije mogla raditi dugoročno.
Jednog dana, vraćajući se s posla, vidjeli smo stariju ženu na stanici pored naše kuće. Vani je bila mećava, a jadnica je sjedila na hladnom i smrzavala se. Suprug je predložio da stanemo i poveznemo je, a ja sam rado pristala. Izašli smo iz auta i vidjeli uplakane oči žene.
– Dobar dan. Zadnji autobus je već otišao, uzalud sjedite ovdje, samo se smrzavate – rekao je moj suprug.
– Sine, ne čekam autobus, jednostavno nemam kamo otići… Kći me izbacila iz kuće, a stariji sin je na radu u inozemstvu. Njegova žena me ne voli i ne želi me ni vidjeti. Ništa više ne očekujem, samo sjedim i razmišljam čime sam zaslužila ovakav tretman svoje djece.
Suprug i ja smo se pogledali i tiho odlučili da ćemo neznanku povesti kući. Odmah nam je ulila povjerenje.
– Znate što, već ste dočekali svoje – pozivamo vas k nama. U kući imamo puno mjesta, a upravo tražimo dadilju za našeg sina. On koristi invalidska kolica i potrebna mu je pažnja, a i s kućanskim poslovima ćete nam pomoći – rekla sam.
Baka nas je pogledala blagim pogledom i predstavila se kao Nina Petrovič. Na putu kući, baka Nina ispričala je da je sama odgojila dvoje djece i podigla ih na noge. Starija kći se rano udala i rodila joj troje unučadi. Njezin muž nikad nije volio punicu i stalno se svađao sa suprugom zbog nje. Sin bake Nine našao je ženu koja je odmah preuzela vodstvo u obitelji. Nije voljela muževu majku i nije mu dopuštala da s njom komunicira.
Prošlu godinu baka Nina provela je kod kćeri, a njezin muž ju je vrijeđao, gledao poprijeko i tvrdio da im samo pojede hranu. Tog jutra baka Nina nije više mogla izdržati. Kći i zet obrušili su se na nju i optužili je za sve svoje nevolje, nakon čega su je izbacili iz kuće.
Sažalila sam se nad njom jer se vidjelo da ima dobro srce. Kolja se odmah sprijateljio s bakom Ninom. Nekad je radila kao učiteljica matematike, pa je znala kako pristupiti djeci. Dali smo joj prostranu sobu i plaćali mjesečnu plaću za brigu o sinu i pomoć u kući.
Baka Nina je za godinu dana postala punopravni član naše obitelji. Kolja ju je zvao bakom. Zajedno su šetali, vodila ga je na tečajeve. Bili smo ugodno iznenađeni kad je naš sin ustao na noge, sve zahvaljujući baki Nini. Vježbala je s njim svaki dan i motivirala ga.
Od naše prve susreta prošle su dvije godine. Djeca bake Nine nekoliko puta su dolazila k nama, ispričavala se majci. Oprostila im je, ali nije htjela vratiti se. Rekla je da je sada njezina obitelj – mi.
