Čula sam mnogo priča o svađama među rodbinom zbog stanova i nasljedstva, ali uvijek sam mislila da mene i sestru takve stvari neće zadesiti. Sestra i ja smo bile jako bliske, nikada se nismo svađale ni u djetinjstvu ni kao odrasle. Roditelji su nas ispravno odgajali. Također su nam jednako poklonili po jednosobni stan svakoj. Bio je to pravi iznenađenje. Nije trebalo ništa dijeliti ni raspravljati o tome kome pripada koji dodatni kvadratni metar. Tako smo nastavile živjeti svojim životima. Sestra se udala i rodila dvoje djece. A kod mene se privatni život nije slagao, ali mi je zato posao išao dobro.
Onda je jednog dana umro naš otac, srce mu je stalo usred noći. Majka se nije mogla pomiriti s gubitkom i ubrzo je otišla za njim. Stan roditelja ostao je prazan. Tada je došla sestra:
— Prošlo je već dosta vremena, moramo nešto odlučiti s tim stanom.
— A što odlučiti? Sve je jasno.
— Ne, mislim da smo u slijepoj ulici.
— O čemu ti govoriš? O roditeljskom stanu?
— Da.
— Pa stan je upisan na obje, prodamo ga i podijelimo novac na pola.
— Samo što ga ja ne želim prodati.
— Dobro, možda ga možemo iznajmiti, pa dijeliti novac.
— U tome je problem. Mama je za života stan darovala meni. Samo meni… Rekla je da već imam dvoje djece, a ti djece više nećeš imati. Nije ti htjela slomiti srce, pa ti to nije rekla.
Sestra je pokazala darovni ugovor: sve je bilo točno onako kako je rekla… Bilo mi je tako teško. Nisam mislila da u našoj obitelji može biti ikakvih tajni ili takvog nepovjerenja. Čak sam zaplakala od povrijeđenosti. Sestra mi je ipak ponudila dio novca, ali ja sam odbila. Plakala sam ne zbog novca, nego zbog takvog nepravednog odnosa majke prema meni.
