U 35. godini sam se udala, moj izabranik imao je 24. Ali smo se voljeli i nismo obraćali pažnju na tuđa mišljenja. Pola godine nakon braka rodile su se Liza i Lida. Volodja je volio djevojčice. Tada je sve krenulo naopako.
Volodja je počeo sve češće ostajati na poslu. Ponekad nije dolazio kući. Razumjela sam, trudio se za nas i djevojčice. Cijene u trgovinama su rasle, ali to nismo osjećali. Volodja mi je ostavljao 3000 grivna tjedno za kućanske troškove. To nam je bilo dovoljno. Oblačila sam se bez dadilja, nisam požurivala s povratkom na posao. Majčinski instinkt je potpuno preplavio moj svijet.
Vjerojatno sam napravila veliku pogrešku. Za godinu dana sam dobila osam kilograma i osjećala kako neprestano debljam. Čim su moje djevojčice zaspale, htjela sam jesti. Djevojčice su rasle, troškovi su rasli. Volodja je počeo ostavljati gotovo 4000 na tjedan. Sve češće je radio na dodatnim poslovima i dolazio doma, iskreno, samo da spava. Bilo je vrlo rijetko da smo bili zajedno. Ujutro ga nisam nalazila kraj sebe.
Nakon što bih zaspala, on je tiho odlazio spavati u kuhinju. Na kauč. Tamo bih ga, prekrivenog dekom, nalazila ujutro. Rekao je da ide jer puši noću i ne želi nas buditi. Jednu noć sam ga pitala koliko zarađuje ukupno.
Odgovorio je suho, pitanjem na pitanje: “Što, nije ti dovoljno?” Ujutro na kuhinjskom stolu sam vidjela 5000 grivna i shvatila da nas Volodja voli. Tako je bilo gotovo šest mjeseci. U ponedjeljak je redovito ostavljao 4000-5000. Nije ga bilo dva dana. Poslijepodne je došao. Veselo. Smiješio se. Spakirao je svoje hlače i košulje u kovčeg i krenuo prema vratima. Stala sam pred vrata: – Ideš? – Da. Idem. – Zašto? – Ne mogu više. – Od čega? – Od tvoje hrane. – Nije moje. Iz trgovine. – Jedno jelo je tvoje.
– Koje? – To sad nije bitno… – A djeca? – Pobrinut ću se za njih… Za tjedan dana je prebacio 5000 grivna na moj račun. Išla sam i podigla. Nisam rasipnica. Znam da negdje daleko od glavnog grada žive ljudi koji mogu tako živjeti cijela obitelj za te pare. Za 5000 mjesečno. Ali ja ne mogu.
Ne želim odgajati djecu koja trebaju samo hranu i odjeću. Želim odgojiti djecu koja će biti korisna svijetu, dostojanstvene osobe. Ne trebaju razmišljati o komadiću kruha i o tome što će obući ujutro. Trebaju imati otvoren prostor za izbore. Nazvala sam Volodju i rekla mu da ću podnijeti zahtjev za alimente. Činilo mi se da je bio miran: – Podnesi, čekam. Ali ako želiš, ne moraš se baviti sudovima. Moje kazneno djelo djeci ništa dobro u budućnosti neće donijeti.
Dogovorimo se. Plaćat ću ti 12 000 mjesečno, a ti ćeš mi davati potvrdu za svaku uplatu. Možda ću ti još tisuću dati da kupuješ djeci poklone. Ako odeš na sud, dobit ćeš trećinu mog službenog prihoda. To je samo tri tisuće grivna. Razmisli. Više nećeš dobiti. – Volodjo, ali prije si mi davao 20 tisuća. – To je bilo prije. Tada sam još ponekad koristio tvoje usluge. Sada se sve promijenilo. Oprosti. U životu za sve se mora platiti. – Razumjela sam. A djeca ti, Volodjo, nisu žao?
– Da nije djece, ne bi dobila nijednu kopiju. Spustio je slušalicu. Sjedim i razmišljam. Što da radim? Kako je život nepravedno uređen. Ove sive plaće su jednostavno nepodnošljive. Pravnik mi je rekao: “Slaži se, to ti je isplativo. Inače ćeš dobiti koliko ti je bivši muž rekao.” Nazvala sam Volodju i rekla da se slažem.
Odgovorio je drsko: “A tko je sumnjao?” Sutra navečer, u 19:00, doći ćeš do kafića “Spusk” i donijet ćeš potvrdu za 5000. Za sada.” U kafiću je sjedio i večerao. Dala sam mu potvrdu. Izvadio je smartphone i napravio izračun. Sjedio je takav mršav, s prljavim cipelama. Bilo mi ga je žao. Pitala sam: – Volodjo, a poklone za djecu nećeš danas dati? I uopće, imaš li ženu u životu? Vjerojatno je shvatio kako sam gledala njegove cipele. Progutao je komadić kotleta, povukao noge pod stolicu na kojoj je sjedio i odgovorio:
– Poklone ću im dati kasnije. Za dva tjedna donesi ovdje djevojčice – izmirimo dug. Želim vidjeti kako ih izdržavaš. Možda je vrijeme da se prijavim za skrbništvo. A u dušu mi ne ulazi. Žena u svijetu ima mnogo, nisi jedina.
Poslušala sam ga i otišla. Kupila hranu i vino. Neko armensko. Kod kuće sam plakala, plakala… Beznadno. Sljedeći tjedan ću morati upisati Lidu i Lizu u jaslice, a sama se vratiti na bivši posao. Hoće li me primiti, ne znam. Možda ću morati tražiti novi posao, s ovom sivom plaćom. Neka bude i to. Došao je trenutak da mu dokažem da ne trebam milostinju. A alimenti će morati plaćati. Neka bude 1/3 od plaće, ali sutra ću podnijeti prijavu na sud. Neka živi.
