Ženja je uzela crijevo i krenula zalijevati vrt. – I zašto sam toliko posadila, – mislila je žena. Iznenada joj je pozlilo. Ženja je nazvala sina, a on je pozvao hitnu pomoć.
Kad je Andrija stigao, Evgeniju su već odvodili iz kuće. Sin je otišao s njom. Cijelu noć je čuvao na klupi ispred njezine sobe, a zatim joj cijelo jutro držao ruku. – Sine, – tiho je rekla žena. – Moram ti nešto reći. Sin je sagnuo glavu, a mama mu je šaptala nešto na uho. Andrija je skočio, i zamrznut stajao gledajući u majku.
Evgenija je, kao i obično, pripremila hranu za dvoje, jer već dugo živi sama, ali nikako se nije mogla naviknuti… Njezin muž je preminuo prije dvije godine, a djeca su otišla od nje još prije toga. Stariji je otišao zbog posla, mlađi zbog škole.
Tako je Evgenija živjela sama, sinovi su bili zaokupljeni svojim životima, nisu imali vremena za staru majku. Baba Ženja stalno je razmišljala što nije u redu s njezinim sinovima?!
Mlađi je, u redu, on još studira, ali stariji je toliko posvetio karijeri da ni o obitelji ni o djeci ne razmišlja, a staroj majci bi voljela barem nekoliko posljednjih godina života provesti uz unuke, čuvajući ih, dok još ima priliku… S tim mislima, Evgenija je popila čaj i odlučila malo se pozabaviti zemljom, dok ne postane previše vruće. – I za koga sam toliko toga posadila?! Meni će biti dosta i polovice… Oh, Ženka, Ženka… – govorila je žena sama sebi. Dok je radila, pozlilo joj je.
Stara žena shvatila je da joj zemlja polako ide iz pod nogu. Prvo je uzela telefon, ali kako se nije mogla sjetiti broja hitne pomoći, nazvala je mlađeg sina i rekla mu da joj je jako loše, zamolila ga da pozove hitnu. Na to je sin grubo odgovorio: – Ma daj, sve bi učinila da me privučeš k sebi… smiri se, mama, pitaj svoju susjedu, Ludmilu, za broj hitne, a ne znaš kome zvati. Odakle meni znati broj vaše seoske hitne?! Sin je rekao još nekoliko bezveznih jadnih riječi i spustio slušalicu.
Babi je s svakom sekundom bilo sve gore. Zatim je nazvala starijeg sina, ali nije uspjela ništa reći jer joj je telefon ispao iz ruku. On je odmah bio uz majku, a s njim je došla i hitna pomoć. Liječnici su odlučili hitno hospitalizirati Evgeniju. Sin nije odlazio od nje ni na korak, a u bolnici je čekao ispred njezine sobe dok mu nisu dopustili da uđe.
– Mamice, pa što radiš, zašto me tako plašiš? Skoro sam poludio čekajući iza tih vrata. – Sine, moram ti nešto reći, mislim da neće biti boljeg trenutka za to, – s tim riječima Evgenija je uzela sina za ruku, – kad sam se udala za tvog oca, imao si 2 godine.
Tvoja mama je preminula godinu dana prije našeg susreta… tvoj otac i ja nismo znali kako ti to reći, tražili smo trenutak… – Mama, ja sve to znam. S Serjožom smo vidjeli te dokumente u tvojoj ormaru.
Znam da je moja mama bila dobra osoba. Da, nažalost, nije uspjela vidjeti moje prve korake i čuti prvu riječ, ali imao sam dvostruku sreću, jer mi je sudbina darovala tebe. Hvala ti za sve što si učinila i još uvijek radiš za mene svaki dan. – Dragi, oprosti ako sam sve pokvarila. Jednostavno nisam mogla držati to u sebi.
