Nedavno je u mojoj obitelji došlo do sukoba. Imam šezdeset godina. Tako se dogodilo da se moj osobni život nije uspio posložiti.
Imala sam dugogodišnju vezu s jednim muškarcem koja je trajala gotovo petnaest godina, ali smo se zatim razišli kada smo shvatili da su osjećaji izblijedjeli. Nismo imali zajedničke djece jer je on bio neplodan. No, usvojili smo djevojčicu iz doma za djecu.
Dovoljno je bilo samo jednom vidjeti Sofiju, i djevojčica nam je odmah ukrala srce. Odmah smo znali da je ona naša. Trudila sam se djevojčici pružiti bolje djetinjstvo i sve mogućnosti za razvoj.
Moja sestra ima sasvim drugačiju sudbinu. Tamara je mlađa od mene pet godina. S osamnaest godina se udala i od muža rodila troje djece. Prema svojoj djeci postupa prilično odgovorno, radije troši novac na vlastite užitke, kupuje skupu odjeću i izlazi s prijateljicama. O budućnosti djece malo razmišlja. No, iz nekog razloga, Tamara je u našoj obitelji uvijek bila voljena više.
Nedavno smo slavili moj jubilej. Šezdeset godina. Došlo je mnogo prijatelja i rodbine, priredila sam bogat stol. Tijekom zabave Tamara je pretjerala s alkoholom, pa je njezin jezik popustio. Pred svima je glasno pitala: – Kada ćeš već prepisati kuću na moju djecu? Bila sam zatečena. – Tvojoj djeci? Pa imam ja svoju nasljednicu.
I iznenada su moji roditelji podržali Tamaru. Počeli su mi dokazivati da su Tamari djeca bliža, te da nije vrijedno ostavljati kuću nekoj djevojci iz doma za djecu. Inače, stan je trokrevetni, na njega sam štedjela vlastitim radom. I uopće, takvi razgovori su besmisleni dok sam živa i zdrava. Za svaki slučaj, sastavila sam oporuku u kojoj sve ostavljam svojoj kćeri.
