No, sin je inzistirao na svom – kopali smo mi, a Irina je sjedila na klupi i tiho nas promatrala. Tog dana mi je snaša prvi put rekla mama. Od tada su naši odnosi jako promijenjeni. Snaša mi se odmah nije svidjela. Pa ima sretnih svekrva, koje ih odmah od prvog dana ženidbe nevjesta počne zvati “mama”.
I ja bih to voljela, ali moja nikako. A ja bih za njih sve dala, primila bih ih da žive kod mene. Popravila bih njezinu kuću, poslagala tepise, čak bih stavila lijep tepih pod noge, bolje namještaj postavila – neka žive! Onda živimo mjesec dana, drugi, ja pomno gledam u svoju snašu i duša mi vene: sine, sine, gdje si ti našao ovakvu? Takav zgodan, pametan, zar nije mogao naći nešto bolje?
Ne samo da je siromašna, nego i nije ni lijepa, mala je, lice joj je bijelo kao porculanska lutka, a na njemu samo oči. Kad baci pogled, prosvijetli te! Govori tiho, polako. A u njezinim godinama, sve mi je bilo od ruku! Odvede muža na posao i ide u svoju sobu. Nema da sjedne sa mnom u kuhinji, popriča o nečemu ženskom, popije čaj. Uđem do njih, ona leži na kauču, skupljena u loptu. Počnem je podizati: “Loše mi je”, kaže. Dijete čeka, pa što? “To nije bolest”, kažem. Eno je, ova današnja mladež!
Nekada smo radili do posljednjeg dana, sve smo radili, trbuh – nije bio prepreka! Ja je učim majčinski: dok muž na poslu, ustani, pospremi, usisaj tepihe, a do večere pržimo piletinu, kupila sam.
“Hvala, kaže, nije potrebno pržiti piletinu, Sergej me zamolio da napravim salatu “Olivier”!” “Olivier”? Što je to za jelo za radnog čovjeka?! A inače, ovaj salat sam uvijek pravila samo za blagdanski stol! “Olivier”! – povodom čega?! Znači, njegova mama sada ne jede moju hranu, ako traži da joj pripremim to “smeće”. Dobro! Progutala sam uvredu. Piletinu sam svejedno ispekla i demonstrativno je pojela sama!
Jednom dođem kod njih, gledam: velika torba puna, otvorim – posteljina, stolnjaci, ručnici… – Ira! Što je ovo?! – pitam, ništa ne razumijem. – Sutra idemo s Sergejem u praonicu, brzo je i zgodno. Njoj je dobro, a moj sin tko će mu pomoći! Tjedan dana radi kao vol, a za vikend, umjesto da se odmori – ide u praonicu, prati rublje?! I onda – to nije muški posao! – Daj brzo isprazni torbu! Evo, perilica stoji u kupaonici. Namaži rublje, pa ga operi.
Na loži će se osušiti! Što je to s tobom?! – To nije moj plan, Sergej je inzistirao. Teško mi je nositi veliko rublje, leđa me bole… – A kako si mislila? Brak je prije svega rad! Misliš da rađanje – lako je? Ili djecu odgajati – lako je? Ajde, ljubavi, polako se navikavaj! Kad si uzela obavezu, nemoj reći da ne možeš, tako kaže narod. Natjerala sam je da ponovo opere rublje, istina, malo sam pomogla, nisam mogla gledati kako loše to radi. Sin me sutradan izgrdio: ti si bezdušna, kako si mogla tako postupiti! Što sam to napravila?! Pranje je običan ženski posao. Njega sam, budalu, žalila.
Nakon tjedan dana, kad nisam išla kod njih, upadnem i – skoro sam pala. Na zidovima – prazno! Znači, potpuno prazno – nijednog tepiha! – Gdje su tepisi? – pitam, držeći se za srce. – Skinuli smo ih. Oprostite. Lakše se diše bez njih. – A ljepota, udobnost – kako to bez toga?
– Udobnost ne stvaraju tepisi… Eto ti! Te tepise sam s tolikim trudom sakupila, za njih sam se trudila, a evo ti – nagrada! Dobro, pomislila sam, progutat ćemo i to, odnijela sam ih pod krevet, neka leže! Još će ih tražiti kad im dosade goli zidovi! A nedavno nije izlazila iz sobe, tišina kao da nikog nema. Što li se tiho tu ponaša, mislim, spava možda? Otvorim vrata – sjedi za stolom, nešto piše. – Pišeš nešto? Školu je već završila!
– Pismo mami. – To je dobro, dijete, ne smiješ zaboraviti svoju majku. Dobar je znak da pišeš, – kažem, a sama gledam preko njezinog ramena, zanimljivo što piše o nama. Vjerojatno piše o meni i o sinu. Postala je smetena i rukom je pokrila ono što je pisala, ja sam samo uspjela pročitati nekoliko riječi: “…da, moja svekrva – nije obična osoba…”. Tako je! O meni piše, vjerojatno se žali majci. A za što da se žali? Nisam joj rekla ništa grubo, sve je bilo za njih, za njih živim. A kad sam nešto primijetila, pa to sam majka, da bih djecu ispravila, poučila ih. Možda nisam tako obrazovana kao njezina majka, ali život znam. Svoju svekrvu, majku Irine, vidjela sam samo na svadbi: mala, kulturna – djecu podučava glazbi. Tih glas – kako ona s njima može? Na povratku s vjenčanja, njene su oči bile suzne, stalno ih je skrivala.
A zašto plakati? Jesmo li stvarno nešto loše učinili? Taj je pismo stalno bio u mojoj glavi. Evo ti i tihi, mladi! Cijelo vrijeme čekam kad će me nazvati “mamom”, a ona, očigledno, piše tužbe svojoj majci! Pogledala je na nas sa Sergejem i kaže: – Bilo mi je dosadno, – a onda zagonetno: – Mama, Sergej i ja smo kupili tortu, da pijemo čaj? Sjedili smo u troje u kuhinji, pili čaj, razgovarali…
