– Ovo je Andrija. Ili se udaješ za njega, pa se kasnije rastajete, ili će te sramota i tračevi pratiti cijeli život. Biraj.
Oksana, zureći u pod i suzama u očima, šaputala je:
– Što sad, mama? Kakva sramota… Cijelo će selo pričati da zaručnik nije došao na vjenčanje. Bolje da nestanem s lica zemlje nego da doživim nešto takvo.
– Ne brini, Oksanice, nešto ćemo smisliti, – umirivala ju je mama, dok joj je u glavi rastejala luda ideja. – Oleg! – pozvala je susjeda. – Idemo na vlak.
– Nema problema, – odgovorio je on. – Za vas, Ljudmilo Ivanično, mogu otići i na kraj svijeta.
Žena je glasno zalupila vratima auta, udobno se smjestila na sjedalu.
– Sad ćemo potražiti Oksani zaručnika, – rekla je sasvim ozbiljno.
Oleg je zgranuto gledao u nju:
– Mislite da će netko pristati?
– Zašto ne? – iskreno se iznenadila. – Platit ću mu. Novac danas treba svima. I Ljudmila Ivanična odlučno je krenula prema peronu. Prišla je dvojici mladih dečkiju, popričala s njima, a za tren se već vraćala s njima prema autu.
– Idemo, Olegu, u trgovinu, – rekla je. – Obući ćemo mladog s kumom.
– Ima li mladićeva osobna? – nasmijao se Oleg.
– Ima. Bit će sve u redu, – umorno je odgovorila Ljudmila Ivanična. – Usput, upoznajte se: ovo je Andrija, mladoženja, i njegov kum Igor…
– Pogledajte, mladi je stigao! – počeli su govorkati gosti. – Napokon!
Oksana je veselo istrčala iz kuće i zastala: iz automobila su izašli nepoznati joj dečki. Mama je zagrlila kćer i odvela je malo u stranu:
– Ovo je Andrija. Ili se udaješ za njega, pa se kasnije rastajete, ili će te sramota i tračevi pratiti cijeli život. Biraj.
Oksana je šutke klimnula glavom – i za trenutak je na njenom uplakanom licu zasjala sretna osmijeh. Vjenčanje je bilo uspješno. Andrija je tako brzo prešao u ulogu da se Oksana iznenadila. Ponekad je imala dojam da cijela ova komedija ne događa se njoj.
Kad su gosti otišli, pružila je Andriji ruku i sama se iznenadila nježnošću kojom je izgovorila “Hvala. Spasio si me”. A zatim je poslovno dodala:
– Ne brini. Brzo ćemo se razvesti.
– Ne želim se razvesti, – odlučno je rekao Andrija. – Želim te bolje upoznati.
Oksana to nije očekivala.
– Eto, to je život! – pomislila je naglas. – Iz plamena u pakao. Jedan je tvrdio da voli, a napustio, drugi ne voli, a ne napušta…
– Kako to da ne voliš? – kao da je bio uvrijeđen, upitao je Andrija. – Ti si mi, Oksano, od prvog pogleda ušla u srce.
– Znaš tko si ti? – naljutila se djevojka i željela odgovoriti na svoje pitanje, ali Andrija ju je prekinuo.
– Ja, – rekao je, – tvoj zakoniti muž. Moja mama je jednom strahovala da nikad neću sresti svoju ljubav, a ja sam joj rekao da će ona mene pronaći. I tako je bilo. Zar misliš da ću je sad pustiti? Razmisli prije nego što mi nešto odgovoriš…
Oksana je razmislila. Od tada je prošlo već 20 godina. Dvoje djece su odgajali s Andrijom, žive zajedno u slozi. A Ljudmila Ivanična, čini se, još uvijek ne vjeruje da je sramota koja je gotovo pala na kćer, postala sreća zahvaljujući jednoj nevjerojatnoj ideji.
Koliko je ponosna i sretna teta kad je najbolji zet na svijetu grli i u šali pita koliko mora platiti za takvu ženu:
– Ne vi meni, mama, nego ja vama. Iako… takvu ženu ni za kakav novac ne možete kupiti.
