Uvijek sam se ponosila time što sam rodila i odgojila divnog sina. Ali prije tri godine dogodila se strašna tragedija u našoj obitelji, nakon koje sam posumnjala: jesam li doista odgojila dobru, ljubaznu osobu? Moja snaha je preminula tijekom porođaja. Moj unuk je ostao bez majke. Moj sin je toliko teško podnio gubitak voljene osobe da ne želi vidjeti sina.
Roditelji njegove žene također su se odrekli djeteta. A ja nisam mogla. Uzela sam ga k sebi. Ne znam hoću li moći biti roditelj za njega. Ali trudim se koliko mogu. Moj sin je postao hladan, čak i prema meni. Ne može mi oprostiti što sam uzela dijete.
Gledajući ponašanje sina, sumnjam: hoću li moći odgojiti dobrog, pažljivog, ljubaznog, plemenitog čovjeka iz svog unuka. On misli da sam ga izdala jer sam uzela dijete. Možda je u nečemu u pravu. Možda nisam smjela uzeti dijete. Možda sam kao majka trebala podržati svog sina, bez obzira što radio. Ali gledam ovo nevino biće i shvaćam da nisam mogla postupiti drugačije.
Ali kako da to čudo odvedem u dom? Što ga tamo čeka? Tko će on postati? Kako će se oblikovati sudbina? Ta pitanja me muče.
Kao da su me stavili pred izbor: ili sin, ili savjest. I odabrala sam drugo. Ne znam hoće li Svemogući prihvatiti moj izbor ili me osuditi. Teško mi je brinuti se za unuka. Jer sada nisam toliko mlada kao kad sam odgajala sina. Moje prijateljice nude mi pomoć, ako zatrebam. Ali trudim se sve raditi sama. Unuk je miran i poslušan dječak. U tome mi je sreća. Nadam se da će mi sve uspjeti. I da će njemu biti dobro.
