No na dan vjenčanja dogodilo se pravo čudo. Pogledavši kroz prozor, Stas je odmah otrčao na ulicu. Volio je skakati po lokvama, pa je žurio kako bi pretekao sunce koje je moglo osušiti njegove igre. Prskali su prskovi u svim smjerovima, a dječak je još više uživao. Sve to promatrala je Lena, gledajući iz prozora kuće. Kako malo djeci treba za sreću. Za svog Stasika bila je spremna na sve, samo da dječak bude sretan.
Olena je otjerala muža koji je zlostavljao nju i dvogodišnjeg Stasika, pa je sina odgajala sama. Bivši muž bio je alkoholičar, koji nije imao posao, a Stas ga se strašno bojao. On je živio sasvim dobro – sve mu je slala tasta iz Španjolske. Olena je isprva bila uvjerena da će sve biti u redu, da će muž uskoro pronaći posao, i sve je podržavala misleći da su problemi samo privremeni.
No ubrzo je shvatila: prijatelji, alkohol, zabave nisu prestali ni kad su se pojavili dobri poslovi, ali je on sve ignorirao i radije birao zabavu. Na tržnici je Olena prodavala cvijeće do kasne jeseni, iako joj je mama slala novac iz inozemstva. Jednog nedjeljnog jutra prišla im je žena s čudnim pitanjem: – Dobro jutro, gospođo. Jeste li slobodni ovu subotu? – Dobro jutro. Zašto pitate? Jesmo li se već sreli? – iznenađeno je upitala Olena, jer je stvarno mogla ne prepoznati nekog poznatog. – Ne, ne. Oprostite, nismo se upoznali, – rekla je žena zabrinutim i tužnim glasom. Bilo joj je neugodno što je tako izravno ušla u razgovor. Bilo je vidljivo da će uskoro zaplakati.
– Oprostite me, jednostavno ne znam kome i što da kažem od bespomoćnosti. – Razumijete, ove subote moj sin treba slaviti svoje vjenčanje. No, prije 3 dana njegova je zaručnica pobjegla i vratila se svom bivšem, govoreći da se ljubav vratila… A mi smo već pozvali sve, sve je spremno za goste. Sin je potpuno zbunjen. Ovo je pravi sram za cijelo selo. Ne znam kako da zamolim. Ali razumijte me kao majku – želim samo najbolje za svog sina.
– Hoćete li biti zaručnica mog sina na nekoliko dana, barem za dan vjenčanja? A onda ćete se odmah razvesti. Nitko neće primijetiti, jer nitko nije vidio moju sinovu zaručnicu. Oni su se tek nedavno upoznali, prije 2-2,5 mjeseca. Bilo je jasno da je ženi bilo jako teško reći ovo, kao i donijeti takvu odluku.
A Olena je bila jednostavno šokirana svime što je čula i na trenutak je bila paralizirana. No nakon što je razmislila i otrijeznila se od šoka, pristala je. Žao joj je bilo žene koja je skupila hrabrosti da zatraži ovako nešto zbog svog sina. I žalila je momka koji je bio ostavljen pred sam dan vjenčanja.
– Hvala ti puno, djevojko. Tako si dobra i suosjećajna. Nije bilo slučajno da sam prišla baš tebi. Tri dana sam dolazila ovamo i gledala tebe i tvog sina, ali danas sam se konačno odlučila prići. Nekako sam shvatila da sina odgajaš sama jer vas nitko ne dočekuje, nitko ne zove. A tvoje oči su jako dobre, iako su ispunjene tugom.
– Idemo onda po vjenčanicu za nevjestu i njenog sina? – sada je sigurnije govorila Larisa Nikolaevna. … Vjenčanje se proslavilo po cijelom selu. Mladi su se ljubili poput zaljubljenih golubova, a gosti nisu mogli da se nagledaju mlade. No nitko nije imao pojma o čemu su točno razgovarali mladenci, koji su u međuvremenu naučili osnovne stvari jedan o drugome, počevši od datuma rođenja. Vjerojatno će voditelj postavljati pitanja o njihovom upoznavanju i različitim preferencijama, pa su morali biti spremni na bilo koja takva pitanja. Nasuprot mladenaca sjedio je sin Olene, Stas. Gledao je svoju veselu i sretnu mamu, i njenog ljepog mladoženju koji joj je stalno nešto pričao i smijao je.
Vjenčanje je prošlo bolje nego što se očekivalo. Svi gosti su otišli kućama. Olena se osjećala kao među bliskim ljudima, pomažući skupljati sa stola.
– Tako ti hvala, djevojko, – i nježno je zagrlila novu nevjestu. – Ti se s Stasikom odmorite, a ujutro ćemo vas odvesti kući. A rastat ćete se kad to sama poželiš… – O kojem razvodu govorite, mama? Pa tek smo imali vjenčanje, – prekinuo je sin Larise Nikolaevne, Andrija.
– Naravno, bio sam protiv ove cijele ideje. No sada sam iskreno zahvalan. Olena, volio bih da nam daš šansu.
Osjećam da sam u tebi našao svoju dušu – svoju ženu i najboljeg sina. – Da, možda bismo trebali riskirati. A Stas je prišao mami i muškarcu koji mu se jako svidio i čvrsto ih obojicu zagrlio. Tako su stajali, svi troje. Larisa Nikolaevna nije mogla zadržati suze. Još jučer je mogla samo sanjati o ovome, a danas su se njene molitve i želje ostvarile.
Ni žena nije mogla zadržati suze kad su nakon 3 mjeseca mladenci obavijestili da s Olena i Stas čekaju još jednog dječaka.
