— Što se stalno derete! — na pragu je stajala ljutita susjeda i ne samo riječima, već i cijelim svojim izgledom zahtijevala da se prekine ta „nepristojnost“.
Zbunjen, s raščupanom kosom, Nikola je samo gledao u Oksanu.
— Hej, čujete li me? Dođem kući, i odmah počinje: buka, galama! Nazvat ću vašeg gazdu zbog vas, nemoguće je ovako živjeti!
— Potrudit ću se — tiho je rekao Nikola i zatvorio vrata pred Oksanom.
Nakon pola sata tišine, sve se vratilo na staro: nešto je tresnulo, počela je gužva, čuli su se dječji glasovi, plač. Oksana se razljutila, ponovno se popela kat više i odlučno pozvonila na ista vrata.
Vrata je otvorio dječak, oko dvanaest godina.
— Gdje je tata? — upitala je Oksana, podigavši obrvu.
— Oležik je u kuhinji prevrnuo lonac s pudingom — veselo je rekao dječak — tata čisti.
Oksanino lice se vidno promijenilo kad je ugledala još nekoliko znatiželjnih očiju koje su virile iz sobe.
— A gdje je mama?
Dječak je na trenutak spustio pogled, razmislio i rekao:
— Sada živimo sami s tatom…
— A koliko vas je? — upitala je Oksana.
— Šest…
— Pitaj tatu mogu li ući.
— Uđite, pa vi ste nam susjeda, vidio sam vas.
Oksana se malo nećkala na otiraču pred vratima, ali je zatim sigurno zakoračila u kuhinju.
U kuhinji je muškarac skupljao puding s poda maramicama.
— Oprostite na buci, kod nas je ovdje…
— Dobar dan opet — rekla je Oksana.
— Da? — okrenula se i obratila starijem dječaku.
— Kako se zoveš?
— Slavko.
— Slavko, donesi mop i kantu, ovdje treba oprati.
Kad je dječak donio sve, nasmiješila mu se i upitala:
— Imate li zadatak iz književnosti?
— Da — odgovorio je Slavko.
— Onda uzmi knjigu i posjedni sve u sobu da slušaju. Ako netko ne sluša, daj im olovke i papir da crtaju. Oni koji ne crtaju, neka pokazuju gestama ono što čitaš — razumiješ?
— Da! — veselo je prihvatio dječak i nestao u drugoj sobi.
Trebalo je dosta vremena da se kuhinja očisti od pudinga. No, djeca nisu smetala, bila su zauzeta, i Nikola i Oksana sve su stigli.
Čišćenje kuhinje prirodno se pretvorilo u pripremu večere.
— Večera je gotova! — pozvala je djecu u kuhinju.
Posjela ih je i nahranila. Slavku je dodijelila pranje suđa dok je otac večerao.
U tom trenutku Nikola je shvatio da se ova žena nije pojavila u njegovom životu slučajno. Oksana je počela često dolaziti, pomagati.
A skoro godinu dana kasnije, netko je pozvonio na njezina vrata.
Na pragu su stajala djeca s buketom cvijeća i velikom tortom.
— Oksanice, hoćeš li biti moja žena? — upitao je Nikola, otvarajući kutijicu s prstenom.
— A nama mama! — povikali su djeca u glas.
Oksanine oči zasjale su suzama.
— Imam jedan uvjet — podigla je prst uvis — samo ako se slažete da dobijete još jednog brata ili sestru.
— Slažemo se! — veselo su odgovorila djeca u jedan glas.
Ima onih koji osuđuju Nikolu jer je prepustio brigu o djeci ovoj ženi. Ne shvaćaju kako se Oksana odlučila na sedmo dijete. Smatraju da su se trebali sami snalaziti ako su već donijeli takvu odluku.
Ali ona je sretna. Možda je to bila njezina sudbina – postati majkom sedmero djece i udati se za čovjeka s kojim želi živjeti i graditi svijetlu, sretnu budućnost.
A djeca… djeca će brzo odrasti i bit će lakše, zar ne?
