Inna je sjedila na klupi, spuštene glave, pokrivajući lice dlanovima. Bilo joj je bolno i tužno. Njezin je momak napustio, dok je bila trudna.
Odjednom su njezine ruke dotaknule dječje dlanove. Inna nije stigla detaljno pogledati dječaka, a on je već obgrlio njezin vrat i počeo plakati:
– Mama, gdje si bila?! Približio se otac djeteta, pokušavajući uzeti dječaka, ali on se nije dao. Inna je obgrlila dijete, milovala ga, govorila umirujuće i nježne riječi. Otac je šutke sjedio pored. Dječak se smirio i zaspao joj u rukama.
– Moja žena je preminula prije dvije godine. Tema jako tuguje za majkom. Ali nijednu ženu ne dopušta da mu se približi. Kako ste ga vi privukli – ne razumijem. A zašto su vam oči pune suza? Inna, bez da je to očekivala od sebe, ispričala je muškarcu svoju tugu. – Budite mojom ženom. Jer Tema vas nije slučajno odabrao – to je sudbina. Vaše dijete bit će mi kao vlastito. Ja sam Stas.
Pomozimo si međusobno? – rekao je, čuvši njezinu priču. – Pokušajmo, – uzdahnula je Inna. Prošle su godine. Zaljubili su se jedno u drugo, dobili još troje djece. I sada se priprema slavlje. Jubilej. Zlata svadba. Slavili su u restoranu.
Okupili su se svi njihovi petoro djece, brojni unuci, rodbina. Tema, najstariji Stasov i Innin sin, sada već Artem Stanislavovič, direktor banke, ustao je s čašom u rukama i zatražio tišinu. – Draga, voljena mama! Sjećaš li se kako sam te našao? Znao sam da me ti nisi rodila. Ali nešto me natjeralo da dođem do tebe. Netko mi je šaptom govorio u uho: “Idi k njoj. Ona je tvoja mama! Neće te napustiti, neće te ostaviti.” Tako je ispalo da sam sebi majku odabrao.
Hvala ti, mama, i tebi, tata, na ljubavi, nježnosti, odgoju, na putu do života. Vi ste najbolji! Kažu da kad Bog zatvori jedna vrata, druga istovremeno otvori. Samo treba skupiti hrabrosti, napraviti korak i ne odbiti pruženu ruku pomoći.
