Na proslavi su me okruživali moji sinovi – imam tri sina – njihove supruge i unuci. Cijeli život sam želio kćer, a sada od djece tražim unučicu. Obećavaju.
Sljedeći dan sam otišao na groblje posjetiti moju pokojnu suprugu. Tamo sam sreo suprugu mog starog prijatelja. Ispostavilo se da je i moj prijatelj nedavno preminuo. Počeli smo razgovarati, prisjetili se mladosti. Sjeli smo u kafić, a ona me počela ispitivati:
– Marem, pa ti si se viđao s jednom Moldavkom. Zašto vam tada nije uspjelo?
– Da, to je bio drugi čas, – odgovorio sam. – Njeni roditelji su htjeli Moldavca za muža, a ja sam bio Tatarin.
– A što je s tvojom kćerkom, jeste li u kontaktu?
– Kojom kćerkom?
– Pa, kako kojom? Marem, tvoju kćerku zovu Dženita. Tvoja djevojka, kad je saznala da je trudna, roditelji su je poslali na selo. Ona je, kad je saznala da si oženio drugu, odlučila ti ništa ne reći. Ja sam tada požurio kući, nisam znao kako da djeci kažem, mislio sam da će me osuditi što želim pronaći svoju kćer. Ali djeca su me podržala, rekli su da su uvijek sanjali o sestri.
Počeli smo tražiti. Ispostavilo se da moja Moldavka živi u Rusiji. Istraživanje je bilo lakše jer smo znali njihova imena i prezimena.
Tada sam obolio, ležao u krevetu. Mislio sam da moram preživjeti. Nakon tjedan dana sam se probudio u bolnici, a čovjek je ležao uz mene.
– Dobro si to odradio, – rekao je. – Trebalo ti je, tražiš kćer. Svi te kod kuće čekaju.
– Primijetio sam, tvoj ciganski kamp se ne može razjuriti. Liječnici već viču jer tvoja rodbina svakodnevno stoji ispod prozora. Usput, oni su sada tamo.
Čovjek mi je pomogao da priđem prozoru. Ispod prozora su stajali moji sinovi, njihove žene, moji unuci, starija žena s kćerkom, a uokolo je trčala mala crnka, mala, lijepa djevojčica.
– Čovječe, to je moja unuka! Imam unuku!
