Moj život postao je borba još od djetinjstva. Od rođenja sam odrasla u domu za djecu; roditelji su me ostavili na pragu bolnice i nestali. U domu život nije bio lak, i rano sam morala postati samostalna. Kao tinejdžerka, svake večeri sjedila sam kraj prozora sanjareći da će moja mama doći po mene.
Bila sam opsjednuta mislima o majci – svi moji crteži bili su o njoj, dolazila mi je u snovima – lijepa i sva u cvijeću. Ali naravno, nitko nije došao po mene. U domu nisam znala da će moj život postati još teži. Nakon završetka škole, zaposlila sam se u tvornici koja mi je osigurala malu sobu u domu. No susjedi su bili užasni – svake večeri pili su alkohol, a djeca su bila prepuštena sama sebi, kradući sitnice od susjeda.
Jedne večeri, umorna od posla, vratila sam se kući i pronašla razbijena vrata svoje sobe, a unutrašnjost potpuno ispreturanu. Novac koji sam štedjela od svake plaće bio je nestao. Bila sam sigurna da su to učinili susjedi.
„Mi smo poštena obitelj, kako se usuđuješ optuživati nas?“ – vikala je susjeda Klava, jedva stojeći na nogama. Njezin muž me zgrabio za ovratnik i izbacio iz stana.
Otišla sam u park i sjela na klupu, preplavljena osjećajem nepravde. Najteže mi je bilo što nisam imala s kim podijeliti svoju tugu. Nisam imala ni prijatelje ni obitelj.
„Dijete moje, zašto tako gorko plačeš?“ – upitala me starija gospođa koja je šetala parkom sa svojim malim bijelim psom. Nakon tih riječi, postalo mi je još teže i suze su potekle još jače. Ovo je bila prva osoba koja je pokazala interes za mene, i bilo mi je neugodno. Ali osjetila sam takvu toplinu da sam joj sljedeća dva sata ispričala svoj život.
Već je bila kasna, hladna večer, i čak je njezin pas počeo cviliti. „Ana, hajde sa mnom, nahranit ću te pogačom, napraviti čaj da se ugriješ,“ rekla je gospođa, a ja sam je poslušala i šutke krenula za njom.
Te noći ostala sam kod Vere Iljivine, a ujutro smo zajedno otišle do policijske postaje. Policija je održala predavanje mojim susjedima, koji su mi obećali vratiti novac. Od tog dana gotovo svaku večer provodila sam kod Vere Iljivine. Trčala sam s posla kod nje kao na praznik. Nisam mogla vjerovati da u mom životu postoji osoba kojoj mogu povjeriti svoje misli i brige.
Vera Iljivina bila je jednako usamljena kao i ja. Suprug joj je odavno preminuo, a djecu nikada nije imala. Postale smo nerazdvojne, i svaki dan sam s veseljem odlazila k njoj, znajući da me netko čeka i da sam nekome važna.
Jednog dana, Vera Iljivina pala je na stepenicama i slomila ruku. Zamolila me da se preselim k njoj. Isprva mi je bilo neugodno, ali sam shvatila da joj je potrebna moja pomoć. Tako smo počele živjeti zajedno, a s vremenom mi je baka u tajnosti prepisala stan i vikendicu – nešto čemu se nisam ni nadala.
Moji snovi su se počeli ostvarivati – imala sam svoj dom i dragu osobu uz sebe. Ljeti smo odlučile otići na vikendicu, a za prijevoz nas je baka zamolila našeg susjeda Maksima. Taj mladić mi se dugo sviđao, ali nisam ni pomišljala da bi mogao obratiti pažnju na mene. Ispostavilo se da me baka već dugo planirala spojiti s Maksimom, ali joj nisam davala priliku jer sam stalno radila.
Tako smo nas troje sjeli u auto. Te večeri, Maksim je pripremio roštilj, postavili smo stol u vrtu i večerali. Kasnije je baka otišla prošetati psa, a Maksim mi je prišao.
„Ana, volim te već dugo, vjerojatno od prvog pogleda, kad sam te vidio na stubištu.“
Nasmiješila sam mu se i zagrlila ga. Prije godinu dana nisam mogla ni sanjati o ovakvoj sreći. U tom vremenu pronašla sam svoju srodnu dušu – moju baku, udoban dom i voljenu osobu. Nikada ne prestajte vjerovati!