Kiril i Ana bili su djeca iz najbogatijih obitelji glavnog grada. O njihovim zarukama pisali su novine, a najpoznatiji časopisi pomno su pratili razvoj njihove romanse, čak su o njima pričali i na radiju.
Kad se par pripremao za vjenčanje, Kirilov otac je preminuo. Svi su već govorili da vjenčanje neće biti održano i da će se par vjerojatno razići jer su mnogi smatrali da je njihov brak samo suhoparan račun.
Međutim, zaljubljeni su se ipak vjenčali. Cijeli grad govorio je samo o njima. Svi su komentirali Aninu skromnu haljinu i zaljubljeni pogled Kirila. Činilo se da su njih dvoje dokazivali svijetu da novac nema moći pred pravom ljubavi. Tri mjeseca nakon skromnog vjenčanja, Kirilova majka teško se razboljela.
Neko je vrijeme bila priključena na aparate, a kada su liječnici rekli da nema šanse, odlučili su je isključiti iz aparata, ona je pozvala Kirila na posljednji razgovor.
„Dugo… s tvojim ocem nismo mogli… nismo mogli imati dijete. Usvojili smo te, sine… tvoja majka je živa. Pronađi je“, rekla je, a zatim je zatvorila oči. Kiril nije mogao vjerovati, ali odbacio je sve sumnje i odlučio otići u rodni grad pokojne majke i potražiti podatke o sebi u lokalnim domovima za djecu.
Naravno, u svim tim institucijama čuvala se povjerljivost, ali kad su saznali čiji je Kiril sin, odmah su mu dali podatke o njegovom usvajanju. Dečko je saznao adresu svoje biološke majke, Ksenije, i otišao prema njoj. Tamo je susreo stariju ženu koja je očito imala teških životnih godina, no Kirilu nije bilo žao.
„Ako ste od organa, idite, ovdje nemate što tražiti“, rekla je i pokušala zatvoriti vrata, ali Kiril ju je zaustavio.
„Ja sam tvoj sin, Kiril.“
„Kiril,“ rekla je žena, nagnuvši se unatrag, „kako sam te dugo tražila. Kako sam ti dužna, sine.“ Spremala se kleknuti, no Kiril ju je zaustavio. Ispostavilo se da je Kirilov otac bio trgovac kojeg su posjeli u zatvor nevina, a tamo je preminuo od poznate bolesti. Nakon toga, Kseniju, učiteljicu stranih jezika, otpustili su s posla. Nije imala novca za život, pa je predala svog 1,5-godišnjeg sina u dječji dom, obećavši se vratiti po njega kad nađe način kako ga hraniti.
Kiril je sve to slušao. Ksenija mu je poklonila naušnice koje je dobila od svoje bake, a koje je darovala sama carica. Zamolila je Kirila da ih prenese snahi, na što je upućivao prsten na Kirilovom prstu. Kiril nije zagrlio majku, ali je uzeo poklon i vratio se kući.
Kod kuće je sve ispričao Ani, ali onaj Kiril koji je otišao od nje više nije bio važan. Tada je Ana često odlazila u šetnje bez Kirila, optužujući ga da je stalno na poslu, govoreći da je uzalud za njega udana. Kirilov otac, koji je slučajno čuo te riječi, inzistirao je da kći ostavi muža, govoreći da postoji bolji kandidat za nju.
Ana je bila samo sretna zbog toga. Kiril je potpisao sve papire, podnio zahtjev za razvod i preselio se kod svoje biološke majke, jer nije imao drugih rođaka. Kiril nije prošao ni jedan dan s majkom u toj ruševnoj kući, kad mu je ona dala ključeve od drugog stana i rekla:
„Sine, ne želim biti tvoj teret. Kad su tvog oca uhitili, a mene otpustili, shvatila sam da ćemo uskoro izgubiti svu imovinu.
Ovaj stan smo ti i tvoj otac renovirali. Ti tamo živi, još si mlad, navikao si na dobar život, a meni je ovdje dobro, ne brini.“ Kiril je prvo pokušao uvjeriti Kseniju da preseli s njim u novi stan, ali je potom popustio, uzeo ključeve i uselio se.
Već godinu dana kasnije, Ana i njezin otac počeli su zvati Kirila i ispričavati mu se zbog svojih odluka, ali Kirilu nije bilo do toga. Živio je sa svojom ljubavi u obnovljenom stanu, dok je Ksenija živjela u svom novom garsonijeri i s nestrpljenjem čekala dolazak unuka.
