Utovarili su u prtljažnike namirnice i krenuli prema gradu. Zoja Makarinović odgajala je četvero djece: dva sina, koje je zvala sokolovima, i dvije kćeri-princeze. Majka je bila poput vjeverice u kavezu, stalno u pokretu.
Nije razmišljala o sebi — samo o djeci. Muž je postojao samo u njezinom dokumentu, jer je on živio svojim životom, a Zoja nije željela iznositi u javnost ono što je goruće bilo u njezinom srcu. Tješila se nadom da će djeca odrasti i cijeniti njezin trud — da će prepoznati koliko je nosila sve terete u kući. To je bila čista istina. Jer kad god bi se u obitelji pojavili problemi, muž je samo grizao usne, a podrške nije bilo ni od njega ni od djece. Umjesto pomoći, svaki put bi izazvao svađu. Djeca nisu od oca dobivala ni pomoć ni toplinu ni nježnost.
Ali godine su prolazile, sinovi i kćeri su odrasli. Zoja je nadala se da će toplina i ljubav koju je ulagala u srca svoje djece jednog dana vratiti njoj, možda i višestruko. I jednog dana odlučila je okupiti ih sve u obiteljskom domu za svoj rođendan.
Pogotovo jer je već mnogo godina slavila u dalekoj Španjolskoj, bez svojih najmilijih. Sanjala je da će djeca kroz nezaboravne uspomene ponovo biti u djetinjstvu. Željela je da se sjećaju tog susreta i da ga pamte čak i kada ona napusti ovaj svijet. Mislila je da će opet čuti od njih tople riječi koje bi se sklopile uz srce, brišući suze zbog roditeljskih nepravdi. Kada su govorili: „Mama, ti ne živiš, nego mučiš svoj život“. Iako su bili mali, razumjeli su ju.
Zoja je bila uvjerena da djeca nisu mogla zaboraviti životne nepravde, ljubav prema majci, zahvalnost za njezinih mnogo godina truda. Jer sve što je radila, radila je zbog njih. Nadala se da će djeca svojom prisutnošću ugrijati njezinu samoću, njezino srce, izmučeno od nepravedne sudbine majke.
Zoja je sjećanja obavila plavkastim velom vremena. Sjećala se kuće stare Španjolke Regine, kojoj je radila deset i pol godina, i koju je zapamtila po njezinim dobrim i ispravnim savjetima. No tada Zoja nije slušala domaćicu, nego je i dalje slala svojoj djeci novac, novac kojim nikada nisu bili siti. A Regina je govorila: „Zoja, imam devedeset i pet godina. Poslušaj me.
Toliko godina šalješ djeci novac. Neće li biti dovoljno, stavi nešto za starost, jer život brzo prolazi. Nemoj vaditi iz džepa jer ćeš na kraju imati premalo. Naviknut će se na to, a navike su glupe stvari. Ne znaš što te čeka. Ne daj Bože, bolest — djeca će gledati na tebe s prijekorom, jer će trošiti svoje novce na tvoje liječenje. Neće se sjetiti da si im kupila stanove, automobile. Sve će to biti prošlost“.
Regina je Zoji podsjećala da će stariti u Ukrajini jer tu trebaju zdravi i mladi ljudi. No Zoja Makarinović samo je smješteno smiješila slušajući savjete mudre Španjolke. „Imam četvero djece,“ odgovarala je. „Ako ne sinovi, onda će kćeri pomoći u starosti.“
A Regina bi pravila da ne primjećuje Zojiinu zaslijepljenost majčinskom ljubavlju. Kasnije je suosjećajno promatrala kako Zoja i dalje šalje novac djeci.
Misli Zoje Makarinović iznenada su prekinuli zvuk automobila koji su ulazili na dvorište. Bilo joj je drago jer su automobili kupljeni njenim novcem. Poput lastavice, izletjela je na prag. „Moji mališani, moji dragi“ — mumljala je, grleći svakog.
„Zašto si nas okupila?“ — upitala je starija kćer. „Htjela sam sjesti s vama za blagdanski stol,“ objasnila je Zoja Makarinović, i nije spomenula svoj rođendan. „Želim vam pokazati neke stvari koje sam čuvala godinama, koje mi pričaju o vašem djetinjstvu. O tome kako ste ispružili ruke prema meni kada sam dolazila s posla, obavijali mi vrat i govorili mi kako me volite. Tada sam bila najsretnija žena, a vi ste bili smisao mog života. Samo vi“.
Zoja je govorila kao da je razgovarala sama sa sobom. Njena odrasla djeca bila su misli daleko od nje.
Gledali su svoje dječje igračke bez interesa. Najmlađi sin je primijetio: „Pogledaj, mama, ovo je već poderano, spaljeno. Zašto ti treba ovaj otpad?“
„Mislili smo da si već odlučila što ćeš s kućom. Jer bi nam još novac dobro došao“, rekao je stariji sin. Kćeri su klimnule glavama, slažući se s bratom. „Koliko si već kod kuće?“ — upitala je starija. Ovo pitanje je probodlo Zoju kao nož. „A kamo ću, djeco, od svog doma, s uništenim zdravljem zbog zarade?“ — pitala je umjesto odgovora. „Zarada više nije za mene.“ „Zašto?“ — izgovorila je mlađa kćer. „Pa Stefa Grigorovna je pet godina starija od tebe i još pomaže s inozemstva ne samo djeci, nego i unucima. A ti kažeš — više nije za tebe.“ I povukla dim iz cigarete, gledajući kroz prozor, ne primjećujući suze koje su napunile pogled majke.
I tada je Zoji u glavi zasvijetlio glas Regine. Nekada joj je rekla: „Još ćeš više puta sjetiti mojih savjeta, ali bit će prekasno“.
Djeca su sjela za blagdanski stol i objedovala. Nitko od njih nije spomenuo koji je danas dan. Utovarili su u prtljažnike proizvode i krenuli prema gradu. Zoja je dugo gledala za njima. Nije skidala pogled s ceste ni kad su automobili nestali iz vida. Sjećanja su udarala u njezinu glavu poput uplašenih ptica.
„Moja djeco!“ — vrištala je majka iz očaja u praznoj kući. „Toliko sam štedjela na sladoledu! Nisam si ga mogla priuštiti u ovoj vrućoj Španjolskoj. Sav novac sam davala vama za vaše potrebe!“ — i majčinsko srce nije izdržalo, suze su zaledile u očima.
U kuću je ušla susjeda, da bi saznala što je za blagdan Zoja priredila, jer otkad nije više išla u inozemstvo, djeca i unuci su rijetko dolazili. Kad je Kristina prešla prag, ukamenila se od onoga što je vidjela: Zoja je ležala na podu, čvrsto držeći u rukama dječju igračku, natopljenu suzama. Njene nepomične oči gledale su u svijet, ali već s pogledom ravnodušnim prema svemu.
