– Djevojčice, k koga ideš? – upitala sam je. – Ja tražim mamu, jel’ vi je vidjeli? – pogledala me mala djevojčica od šest godina.
Zamišljeno sam stajala, jer sam nedavno živjela u ovoj zgradi i koliko sam znala, stan ispred na kojem je stajala djevojčica, bio je prazan cijelo to vrijeme.
– Ali tamo nitko ne živi, – odgovorila sam djevojčici.
Ona je počela plakati i sjela na stepenice.
– Teta, nama stvarno treba mama! Samo ona može sve promijeniti, tata jako žali za njom.
Bila sam zbunjena, nisam znala kako pomoći tom prekrasnom stvorenju. Sama nisam imala djece, pa nisam znala odakle početi. Zagrliti je, pozvati na čaj? Samo, sigurno neće otići kod nepoznate tete. U tom trenutku zazvonio mi je telefon, zamolila sam djevojčicu da ne ide nikamo i potrčala da odgovorim. A kad sam se vratila, nje više nije bilo. Cijelu večer nije mi izlazila iz glave, pa sam odlučila nazvati gazdaricu i pitati tko su moji susjedi.
– Ovdje već pet godina nitko ne živi, – rekla je Ljubov Ivanovna. – A zašto te zanima?
– Danas je bila djevojčica, tražila je mamu.
Susjeda je šutjela kao da se nečega sjeća.
– To je sigurno Katina kći, da, nje više nema. Njezin muž je, s djetetom na rukama, vjerojatno nije mogao živjeti u tom stanu, pa je otišao. Od tada stoji prazan. Znaš, Ira, oni sada žive blizu, ako ponovno dođe, odvedi ju kući, – i ženom mi je diktirala adresu.
Kasnije sam zaboravila na tu priču; radila sam, vraćala se kući kasno, ujutro odlazila. Jednom, pred Božić, opet sam čula tihi kucanje i jecanje. Poletjela sam do vrata – i tamo je stajala ona, ista djevojčica sa sivim očima, i plakala.
– Što ti se dogodilo? Gdje ti je tata?
– On je kod kuće, a ja tražim mamu, – tiho je rekla.
Sjetila sam se da imam zapisanu njezinu adresu, pa sam poletjela potražiti ju, moleći djevojčicu da čeka kod mene. Ušla je, pogledala oko sebe i sjela na pouf u hodniku. A kad sam napokon pronašla onaj papir, ona je već slatko spavala, smotana u kuglu. Pa sam je pažljivo prenijela na kauč u dnevnoj sobi i ponovno nazvala gazdaricu.
– Ljubov Ivanovna, ispričavam se na smetnji, sjećate se, pričala sam vam o djevojčici koja dolazi u prazni stan nasuprot? E pa, ona je kod mene. Htjela sam ju odvesti kući, ali dok sam tražila adresu, djevojčica je zaspala. Bojim se da će je tata tražiti.
– Znam, Ira, živim blizu njih, idem sad, ostani na vezi. – Dobro, – spustila sam slušalicu i nesvjesno se divila djevojčici. Popravila sam joj neposlušnu kosu, pomilovala je po ramenu. Oduvijek sam sanjala o svojoj djeci, ali, nažalost, moj san nije bio sudbina. S mužem smo živjeli u velikoj ljubavi, a kad je došlo vrijeme da pomislimo na djecu, odmah sam ostala trudna, ali sam ubrzo izgubila bebu. Možda je stres na poslu učinio svoje, čekali smo inspekciju, živjeli pod velikim stresom. Kad sam saznala da sam ponovo trudna, dala sam otkaz na poslu, ali sudbina je imala druge planove – tu sam bebu također izgubila u ranoj fazi. Kasnije, koliko god smo se trudili – više nisam mogla zatrudnjeti. Ubrzo je muž otišao, znam da sada ima kćerku u novoj obitelji, ali ništa više o njemu nisam čula, namjerno sam ga isključila iz svog života, zajedno sa zajedničkim prijateljima i poznanicima.
Tako sam živjela više od sedam godina, sama, u iznajmljenim stanovima.
Moje razmišljanje prekinuo je tihi kucanj na vrata. Poletjela sam otvoriti – i nisam vjerovala svojim očima – na vratima je stajao moj bivši muž.
– Jura? Kako si došao ovamo?
– Došao sam po kćerku, čekaj, Kirova 5, jel’ tako?
– Točno. Pa to je tvoja kćerka? Uđi, ona spava, – prošli smo do kuhinje, stavila sam čajnik. Nisam očekivala vidjeti njega na pragu svoje kuće, ali život nam ponekad donosi ovakve iznenađenja.
– Nećemo li smetati? Mogu probuditi Anju i odvesti ju kući.
– Neka spava, što se dogodilo? Ona već nekoliko puta dolazi i kuca na vrata nasuprot.
Jura je umorno zatvorio oči, a zatim počeo pričati:
– Prije nekoliko godina živjeli smo u ovom stanu s Katjom. Ovaj stan je naslijedila od djeda. Nakon braka, uselili smo u ovaj stan. A ubrzo je Katja ostala trudna, bio sam presretan! Sjećam se kako sam ju odvezao na porođaj, plakala je, bila zabrinuta, možda je nešto osjećala. Držala me za ruke i zamolila me da se pobrinem za dijete, ako se nešto dogodi njoj.
Tijekom poroda došlo je do komplikacija, ženu nisu spasili.
– Žao mi je, jako mi je žao, – pomilovala sam Juru po ramenu, vidjela sam kako se trudi biti jak, ali suzama nije mogao zaustaviti tugu koja je izlazila iz njega.
Tada smo čuli trčanje dječjih nogica u hodniku. Jura je pojurio prema kćerki, zagrlio je i privio uz sebe.
– Anja, brinuo sam se, zašto si otišla, a da mi nisi rekla?
– Samo želim naći svoju mamu.
– Naći ćemo je, ali malo kasnije, idemo kući.
– Hvala ti, Ira, evo moj broj, – Jura mi je dao svoju posjetnicu. – Zovi, ako Anjutka opet dođe ovamo.
– Živimo blizu, sad već zna put.
– A kako je ona saznala adresu ovog stana? – pitala sam.
– Sam sam joj pokazao, – uzdahnuo je, – morao sam pokupiti neke stvari, Anja je vidjela Katjine fotografije na zidovima i od tada stalno priča o susretu s mamom. Rekao sam joj da je Katja samo otišla, ali da će se sigurno jednog dana vratiti.
Oni su otišli, a nekoliko dana kasnije, Jura mi je nazvao. Tako smo ponovno počeli komunicirati, vikendima išli zajedno u park, kafić i kino. Anja se vezala za mene i jednom me čak nazvala mamom.
– Ira, – rekao mi je jednog dana Jura – preseli se k nama, dosta je stalnog seljenja, Anja tebe stalno traži, često pita za tebe.
– A ti?
– I ja, – spustio je oči i uzeo moje ruke u svoje – jako mi nedostaješ. Oprosti mi za sve.
