Nedavno sam prisluškivala razgovor svoje snahe s njenom majkom. Govorila je da prvo planiraju prodati moj stan, a pošto ja ne želim otići živjeti na vikendicu, trebaju me nekako iseliti kod Ivana Semenoviča.
Moj sin je već dugo oženjen. On, žena i kćerka žive u skučenoj jednosobnoj sobi u studentskom domu. Ipak, prije 7 godina sin je kupio zemlju i počeo graditi svoju kuću. Godinu dana je bila zapuštena, prekrivena korovom. Poslije godine su postavili ogradu, izlili temelj i opet stali. Tijekom svih tih godina postavili su samo prvi kat. Ne žele malu kuću u koju bi odmah mogli useliti, već žele palaču, pa su za prvi kat prodali svoj dvosobni stan i zamijenili ga za sobu u studentskom domu, gdje sada žive, zajedno s unukom, u skučenom prostoru. Kad sin i obitelj dođu kod mene, svi razgovori su samo o gradnji: kako će što postaviti, kako će provoditi vodu i plin, od čega će biti krov i kako treba izolirati kuću. Moji problemi nikoga ne zanimaju – čim počnem govoriti o svom zdravlju, tema se brzo mijenja.
Uvijek sam znala što pokušavaju sin i snaha – žele me uvjeriti da prodam svoj dvosobni stan kako bi završili kuću. Kažu, kasnije ćemo svi zajedno živjeti. Kad-tad, u nekom sljedećem životu, jer im nikad ne nedostaje novca da izgrade ono što zapravo žele.
Glasno sam izrekla njihove misli: “Pa što, želite da se ja bavim prodajom?” Oni su klimnuli glavama i počeli prepričavati kako će svima biti dobro kad se uselimo u novu kuću.
Pogledam u snahu, pomislila sam, ona me ne može podnijeti, nikad mi neće reći istinu, a sad je postala tako ljubazna. S druge strane, žao mi je sina, jer tu gradnju nikad neće završiti. Tako će živjeti do mirovine u toj jednoj sobi.
Počela sam razmišljati. Ali gdje ću ja živjeti? Ne mogu kod njih u jednu sobu ili u nedovršenu kuću.
Snaha odmah: “Razmislili smo i odlučili da će vam na vikendici biti dobro!” To je ona odlučila. Inače, imamo vikendicu koju čak ne možemo prodati – naslijedile smo je s sestrama od roditelja, ljeti idemo tamo na odmor.
Ali to je upravo to – ljetna vikendica! Nije izolirana, zidovi su tanki, drveni, ima tri sobice i verandu u stilu sovjetske seoske kuće. WC je vani, vodu treba nositi iz vanjske česme. Ljeti to nije baš teško, ali kad dođe zima, postaje još gore. Nema plina, samo plinske boce za kuhanje hrane.
Objašnjavam im da tamo ni jednu zimu neću preživjeti s mojim zdravljem, prehladno je. Snaha kaže: “Pa stavit ćemo vam grijač u jednu sobu!” Hvala ti, baš si pomogla! A kako ću u zimi trčati do WC-a? A kako se normalno okupati?
Ona mi odgovara: “Ali, žive ljudi u selima!” Predložila sam im – neka oni žive tamo, a meni daju svoju sobu, ali imaju posao i školu, a ja sam umirovljenica, mogu izdržati! Ipak, iznajmljivanje stana nije isplativo, svi novci moraju odmah otići na gradilište!
Dugo već pomažem svom susjedu Ivanu Semenoviču, koji je također sam. Ima svoju dvosobnu stan. I nedavno sam čula razgovor svoje snahe i njene majke. Rečeno je da prvo planiraju prodati moj stan, a pošto ne želim živjeti na vikendici, trebaju me nekako iseliti kod Ivana Semenoviča.
Bila sam šokirana, ali to sam i očekivala. Snaha je vrlo lukava, neće mi dopustiti da mirno živim u njihovoj kući, znala sam da će nešto smisliti.
Ipak, nešto me muči. S jedne strane, trebam pomoći obitelji svog sina. A s druge strane – ne želim na starost završiti na ulici. Što da radim?
