Ali kada sam stigao u rodilište, saznao sam da su se sin i njegova supruga odrekli djeteta.
Vasilij je u životu pretrpio veliki gubitak: preminula mu je supruga. Prošlo je nekoliko mjeseci, i sin je obavijestio o radosnoj vijesti da je njegova žena trudna. Vasilij je s velikim nestrpljenjem čekao dolazak djeteta na svijet. Jednog jutra probudio se, ne znajući ni sam zašto. Tada ga je sin nazvao i rekao da mu se rodio unuk. Pun radosti, Vasilij je kupio razne igračke i autiće te otišao u rodilište.
Tamo je saznao da su se roditelji odrekli djeteta:
– Tata, rođen je s posebnim potrebama, bolestan je… mi smo još mladi i imamo vremena za drugu, zdravu djecu.
– Kako to možete učiniti? To je vaš sin, vaše dijete! To je čovjek. Usvojit ću ga.
– Tata, nemoj me sramotiti. U mom poslu to bi bila mrlja na reputaciji.
Vasilij je odlučio čvrsto: sam će odgojiti dječaka. U selu je živjela njegova prijateljica iz djetinjstva, najbolja prijateljica njegove pokojne žene, koja mu je pomogla s pelenama i dječjom opremom.
Prošlo je vrijeme, i Vasilij je primijetio da unuk voli slikati. Čim bi uzeo kist u ruke, bio bi sretan i stvarao neobične slike. No jednog dana Vasilij je doživio srčani udar. Uspjeli su ga spasiti, ali počeo je razmišljati o unukovoj budućnosti, jer njegovi biološki roditelji nisu željeli čuti za njega.
Jednog dana bogati kolekcionar prolazio je selom. Probila mu se guma, pa je ušao u prvu kuću koju je ugledao – bila je to Vasilijeva kuća. Kada je ugledao unukove slike, odlučio je otkupiti sve za veliku svotu novca. Zatim je unuku ponudio da o njegovom trošku pohađa školovanje u Italiji.
Vasilij je s unukom otputovao u Italiju i čini se da je sada jasno kako će živjeti dalje. Osjećao je mir u duši.
