Uzimam kćerku kući, a ona opet spominje da je gladna. Pitam je: – Pa što se dogodilo? Nije ti bilo ukusno? – Ne znam, vjerovatno je bilo ukusno. – Djevojčice, objasni mi kao ljudi, što se dogodilo?
– Mama, nemoj me samo vrijeđati. Kod mame Stepe (Stepan ga zovu) nemaju novaca za ručak, pa on jede ostatke nakon nas.
A danas, svi su se umorili na tjelesnom i pojeli svoje obroke, a ja sam zakasnila za ručak. Ušla sam posljednja, moj obrok je čekao, a Stepa je ostao gladan. Toliko mi ga je bilo žao da sam mu dala svoj obrok.
Počela sam plakati, s jedne strane nisam bila zadovoljna što je moja kćerka ostala gladna, ali s druge strane bila sam sretna što imam tako dobro dijete. Znači, ispravno je odgajam.
Prošlo je malo vremena, a mi imamo roditeljski sastanak. I počinje tipična gužva. Svi su se okupili da viču, a jadna učiteljica ne zna kome da odgovori.
Tada jedna mama postavlja pitanje o hrani. Kaže da joj se ne sviđa što Stepan jede za djecom, kako njegov izgled djeci narušava apetit, pa nešto moli. Iako sam razgovarala s kćerkom, rekla mi je da Stepa ništa ne moli, nego samo sjedi sa strane dok ne završe ostali. Djeca su samo dobrija od svojih roditelja, netko daje jabuku, netko će dati kotlet. Svi su počeli vikati, a mama Stepe je sjedila crvena kao rak. Počeli su krici, debata o tome da li mu treba zabraniti ulazak u školsku kuhinju.
A imamo mamu – Oksanu, koja ima povoljan obrok. Zašto Stepanova obitelj nema povoljan obrok, ne znam, možda nisu uspjeli prikupiti dokumente, ili nisu na popisu privilegiranih. A Oksana nije bogata, ima mnogo djece. I tada ona ustaje i kaže: “Dragi roditelji, molim vas, slušajte me nekoliko minuta.
Čujete li sebe s vanjske strane? Sada raspravljamo hoćemo li zabraniti djetetu ulazak u kuhinju, da pojede ostatke od vaše djece! Kakvu djecu planirate odgajati? Hoće li odrasti empatični i dobri ljudi, čiji roditelji osudjuju malenog kolegu iz razreda zbog komadića kruha? A djeca se sama dijele.”
Djeca su pametnija od svih nas. Imamo dva izbora: nastaviti s galamom, ili možda učiniti nešto drugačije?
Predlažem da samo skupimo novac za Stepanov obrok. Dječak je dobar, ne vrijeđa druge, prijatelj je sa svima. To je samo jedno dijete. Hoće li netko od vas postati siromašan od 50 kuna?
Mama Stepe je isprva oklijevala, a Oksana je otvorila novčanik, izvadila 200 kuna i stavila ih na stol učiteljici. Smrtna tišina. Svi su šutjeli. Zatim otac jedne djevojčice ustaje i također stavlja novac.
A potom je uslijedila lančana reakcija. Samo jedna mama, usput iz bogate obitelji, nije sudjelovala, rekla je da ne želi hraniti “sirotinju”.
Skupili su dovoljno novca za obrok u školi do kraja školske godine.
Dva dana kasnije, kćerka je došla kući sretna i zadovoljena, i kaže mi: – Mama, možeš li vjerovati, sada Stepan jede s nama, tako je zadovoljan, a najvažnije je da je sit!
