Želim ispričati o svojoj vrlo lošoj odluci koju sam donijela prije 20 godina i za koju se kajem do danas. Posljedica te odluke je moj sin, kojeg jako volim i na kojeg sam ponosna. Pred svojim mužem, kojeg jako volim, ne mogu ni zamisliti oprost. Gotovo 20 godina zajedničkog života muž misli da je odgojio dobrog i poštenog sina. Još prije braka znala sam da dijete nije njegovo.
No, jako sam voljela tog muškarca. I on je osjećao isto. Odlučila sam šutjeti i reći mu da će uskoro postati otac. Međutim, nakon bolesti muža, počela sam razmišljati: možda bi trebalo reći istinu? Ili ostaviti sve kako je? Prije braka, moj sadašnji muž i ja često smo se svađali zbog sitnica.
Mladost, temperament, osjećaj maksimalizma i drugo dovodili su do toga da sam često bila povrijeđena i odlazila u rodno selo, kod roditelja. I tako je jedne večeri, u svađi, dogodila moja najveća pogreška u životu.
S prijateljicom sam otišla u noćni klub, iz inata momku. Upoznala sam drugog. Razgovarali smo i proveli večer zajedno. Ujutro sam brzo spakirala stvari i otišla. Bilo mi je jako žao jer sam prevarila budućeg muža. Ali nisam imala snage priznati to. Kasnije sam saznala da sam trudna. „Je li to njegovo dijete?“ pomislila sam.
Prema mojim proračunima, otac bi mogao biti i moj dečko, ali i taj nepoznati muškarac. I tada sam shvatila da je dijete od nepoznatog momka. Eto, tako smo se posvađali! Proklinjala sam sve i svakog. Nisam mogla vjerovati da mi se ovo dogodilo. Rekla sam mužu da čekamo dijete, a on je bio presretan.
Nismo još bili vjenčani, ali to je ubrzalo proces. Vjenčali smo se u uskom obiteljskom krugu, a već za pola godine rodio se naš sin. Nisam znala što nas čeka, ali kada sam vidjela sretni pogled svog muža, odlučila sam da neću reći istinu. 20 godina prošlo je brzo. Bila sam sretna što je pogreška iz mladosti donijela sina. I što sam sve tajila od muža. On je postao najbolji otac i muž na svijetu. Da sam se tada otvorila, možda ovo sve ne bi bilo. Naš dječak je odrastao u poštenog čovjeka, završio školu i upisao fakultet. Čak je imao i simpatičnu djevojku.
Već su godinu dana zajedno. A mi ne možemo prestati biti ponosni na njegove uspjehe. Život nije bio lak i bezbrižan: muž je bio stalno na poslu, a kod kuće je nastojao maksimalno provoditi vrijeme s djetetom. Sve je bilo dobro, ali kad je navršio 40 godina, počeo se žaliti na zdravlje.
Krivili smo stres i preopterećenost na poslu. Ne mogu opisati što sam tada osjećala. Pred očima mi je prošao cijeli život. Osjećala sam se krivom prema svom voljenom: morao je, ne znajući, odgajati tuđe dijete. Zašto nisam odmah priznala? Dok je muž bio bolestan, sjedila sam uz njegov krevet i molila Boga da ozdravi. Obećala sam sebi da ću reći istinu čim ozdravi. Jer možda nikada ništa ne bi saznao.
S moje strane, bilo bi nepravedno prema njemu. Nekoliko dana kasnije muž je ozdravio i bila sam spremna priznati, ali tada je ušao liječnik i prekinuo me. Izašla sam u hodnik i dugo se smirivala.
U sobi sam osjećala da moram reći istinu. Sanjala sam da ću se osloboditi tog tereta i reći mužu sve. Ali nisam razmislila – treba li mu uopće ta istina? Ubrzo je muž otišao kući, a mi s sinom obasuli smo ga brigom i ljubavlju. Ali duboko u srcu osjećala sam se krivom zbog prevare. I opet se predamnom pojavio izbor: reći istinu o prevari ili šutjeti zauvijek? Kome je uopće potrebna ta istina? Proveli smo toliko godina zajedno bez nje i bili sretni.
A on kao da osjeća da nešto nije u redu. Stalno me pita zašto sam tužna. Moram smisliti nešto dok ne donesem konačnu odluku. Volim svoju obitelj i najviše se bojim da ih izgubim. Samo mi savjest ne daje mira noću. Prošlost se ne može vratiti i nikada mi neće biti oprošteno, ali ni zbog čega ne žalim. Jer imam svog dječaka – svoju radost i ponos.
