Kada je Taras išao u vojsku, Julija je obećala da će ga vjerno čekati. I održala je obećanje — pisala je voljenom pisma u vojsku s strastvenim izjavama ljubavi, ukrašavala ih cvjetićima, srcima, a na kraju pisma, uz riječ „ljubim“, ostavljala otisak usana.
Doista ga je beskrajno voljela — onako kako samo čovjek može iskreno voljeti, a kada ga nije bilo uz sebe, minute su joj se činile satima.
Zato Juliji do danas nije jasno da je Taras mogao postupiti s njom na taj način. Srce joj je do posljednjeg trenutka govorilo da to nije istina, da on nije mogao zaboraviti nju.
A kada na nekoliko svojih sljedećih pisama nije dobila odgovor, a zatim je u nekoliko riječi napisao da ga zaboravi, bila je prisiljena prihvatiti to kao istinu. Julija je izašla za prvog boljeg. Naravno, bez ljubavi. Svoje slomljeno srce i ljubav zauvijek je zaključala, kako se više ne bi povrijedila.
A i nije mogla voljeti nikoga više od Tarasa. Julija je baš bila na kuhinjskom stolu kada su zazvonili na vratima. Tako, kako je bila, u pregači i kućnim papučama, otišla je otvoriti. Pred njom je stajao odrasli, u vojnoj uniformi, Taras.
— Nisam mogao vjerovati da si se udala, pa sam odlučio provjeriti. Ali sada vidim da je istina, — u njegovim očima bilo je toliko boli da je izgledalo kao da će uskoro zaplakati. — Sada mi je jasno zašto nisi odgovarala na moja pisma. On se već okrenuo da ode, ali Julija ga je zadržala.
— Kako možeš tako govoriti? Pa ti si napisao da te zaboravim… — nije razumjela, opravdavala se ili ga optuživala žena.
— Ja? — pitao je nakon duže pauze mladić. — Pa prošlog tjedna sam poslao posljednje pismo iz vojske s nadom da ćeš me dočekati… Neki čvor zapeo je u grlu Juliji.
Nije joj dopuštao da izgovori ni riječ. Suze su joj palile lice, a u glavi su samo letele pitanja: „Kako? Zašto?“ Tog istog dana Julija je otišla roditeljima. Možda oni znaju više nego ona. Uvijek im Taras nije bio po volji jer nije imao dovoljno novca.
— Oprosti nam, kćeri. Htjeli smo ti bolji život, jer znamo što znači kad tražiš sitniš u džepovima da bi kupio djeci slatkiše.
Mi smo to nekada prošli i htjeli smo da ti imaš najbolju sudbinu, — govorili su mama i tata naizmjenično, ne skrivajući uzbuđenje. — Ali vi niste gledali na to što smo siromašni, a unatoč svemu smo se voljeli i vjenčali.
Zašto ste željeli uništiti moj život? Kako ste mogli postupiti sa mnom? — prekoravala je roditelje Julija. — Drži, — mama je pružila kćeri desetak pisama. Premačeći ih u susjednoj sobi, Julija nije plakala — ona je jecala glasno, kao što vrišti vjerna vukodlak.
U posljednjem pismu, o kojem je govorio Taras, bio je visibaba, koji je za tjedan dana uspio uvenuti, a uz njega je bilo napisano: „Tražio sam ga dugo, ali sam ga našao za tebe“.
Navečer je Julija ozbiljno razgovarala s mužem koji osim posla, novca i prijatelja, a možda i prijateljica (na što su joj nekoliko puta „dobronamjerne“ susjede aludirale), nije ništa drugo primjećivao. Razveli su se tiho i mirno — kao brodovi u moru. Po prvi put u životu Julija je, pobijedivši strah od noćne tame, izašla u šetnju po gradu.
Iako, sada joj ništa nije strašno jer ide prema kući onog koji je stvarno voli i kojeg nikada nije prestala voljeti…
Prolazno vrijeme ispralo je sve nesporazume i uvrede. U obitelji Julije i Tarasa odrastaju dva svijetlokosa sina. Srećni su baka i djed s unucima. A svi su sigurni: najveće bogatstvo je kada u kući vlada iskrena ljubav.
