Život mi se ponekad čini kao vlak koji ide prema svom rasporedu neumoljivo, ostajući potpuno ravnodušan prema onima koji su izašli i onima koji su ušli. Kretanje mu je tako neuznemireno da su putnici već odavno pomireni s redom stvari.
A ako nisu pomireni – opet ništa ne mogu učiniti. Nikada ne znaš kada će doći tvoja prilika da nestaneš u nepoznato. Želim ispričati ovu priču jer će uskoro biti zaboravljena, život će ići svojim tokom, a samo će najbliži stalno pamtiti i tugovati. U grupi za pripremu za ispit iz kemije imali smo djevojku.
Nismo se blisko družili, ali Saša je bila jako nasmijana i pozitivna, bilo je ugodno razgovarati s njom. Bila sam na drugoj godini kada je naš grad šokirala strašna vijest.
Sudaranje teretnog vozila i autobusa oduzelo je mnogo života. Velik dio poginulih bili su studenti, a jedna od njih bila je Saša. Bilo je teško povjerovati, imala je samo dvadeset godina.
Bila je jedino dijete svojih roditelja, pa je to bila nepovratna gubitak. Nakon pogreba isplivala je i priča koju su do tada pažljivo skrivali. Ispostavilo se da je Saša imala kćer koju je rodila s 16 godina, a koja je odrasla u domu za djecu.
Njezini roditelji su inzistirali da tajno rodi i odrekne se djeteta kako bi njezino obrazovanje bilo neometano. Nakon nesreće, Vasilisa Igorevna pokajala se zbog svog postupka i vratila unuku u obitelj.
