Ana Petrova osjećala se vrlo usamljeno. Danas joj je jubilej – 70 godina, ali umjesto da ga proslavi u krugu svojih najbližih, sjedi u bolničkom parku na klupi i plače. Ni sin ni kći nisu čestitali majci rođendan. Ipak, susjeda iz sobe nije je zaboravila i čak joj je poklonila maramu, a medicinska sestra ju je počastila jabukama u čast njezina rođendana.
Ana Petrova boravila je u dobrom staračkom domu, ali osoblje je bilo potpuno ravnodušno. Sin ju je doveo tamo. Prije toga živjela je u svom stanu, a sin ju je zamolio da stan prepiše na njega, uz obećanje da se ništa neće promijeniti i da će ona i dalje tamo živjeti.
Kada su papiri bili gotovi, sin se uselio k njoj s nevjestom, koja nikada nije bila zadovoljna ničim što bi Ana Petrova učinila. Sin ju je isprva branio, ali s vremenom je postao potpuno ravnodušan prema tim sukobima. Kasnije je Ana Petrova primijetila kako se sin i nevjesta često šapuću. Ubrzo su joj rekli da spakira stvari i ode u starački dom – kako bi se odmorila i pobrinula za svoje zdravlje.
Gledajući sina u oči, gorko ga je upitala:
– Predaješ me u dom za starce, sine?
Sin je rekao da je to samo na mjesec dana, ali nakon toga više nije dolazio. Prošla su već puna dvije godine, a ni sin ni kći nisu posjetili majku.
Najgore od svega je što je zbog takvog sina povrijedila svoju kćer. Ana je bila iz sela, udala se za Petra i živjeli su skromno, ali uvijek su imali hrane iz vrta. Jednom je susjed iz grada posjetio roditelje i ispričao Petru kako se u gradu dobro živi – dobra plaća i odmah dobiješ stan.
Petar je tada nagovorio ženu da se presele u grad, prodali su kuću, kupili stan i stari “Zaporježac”. Na tom automobilu Petar je doživio nesreću i Ana je ostala sama s dvoje male djece. Radila je danju i noću, čisteći podove i uređujući stanove kako bi zaradila barem nešto novca.
Mislila je da će podići djecu na noge, a onda će joj oni pomagati. Ali stvari su se odvijale drugačije. Sin joj nije davao mira, tražeći novac za dugove i druge potrebe. Kći Darija udala se i s mužem pokušavala uštedjeti za vlastiti stan.
Majka je tada sav novac davala sinu, a kćeri nije pomagala, što je često izazivalo sukobe. Darija joj je govorila:
– Ako meni ne daješ, nemoj ni njemu. Odvajaj novac za starost.
Međutim, sinu su dijagnosticirali bolest za čije je liječenje trebao novac. U tom trenutku kći je već skupila dovoljno za stan i tražila majku da joj malo pripomogne, ali Ana nije znala što učiniti. Bolest sina nije bila ozbiljna, ali zdravlje je važnije, pa je dala novac njemu.
Darija se uvrijedila, ali nije ništa rekla, već je s mužem uzela kredit. Kasnije se sin oženio i htio kupiti stan. Ana mu je opet pomogla jer je ponovno skupila nešto novca. Kada je Darija saznala za to, rekla je majci da joj više nije majka i da joj se ne obraća kada joj bude teško.
Dvadeset godina nisu razgovarale.
Ana sada često razmišlja o prošlosti. Da može vratiti vrijeme, podijelila bi jednako oboma i naučila sina da bude samostalan. Sram ju je pred kćeri jer je samo nju ostavila bez pomoći i cijelo vrijeme se brinula samo o sinu.
Dok razmišlja o svemu tome, odjednom čuje:
– Mama!
Srce joj počinje brže kucati. Polako se okreće. Kći. Darija.
Noge joj popuštaju i skoro pada, ali kći joj prilazi i pridržava je.
– Oh, kako sam te dugo tražila. Brat nije htio priznati gdje si, ali sam mu zaprijetila da ću podnijeti tužbu za stan, i konačno mi je rekao.
S tim riječima zajedno ulaze u zgradu i sjedaju na klupu u predvorju. Dugo razgovaraju, a zatim Darija odvodi majku k sebi.
U to vrijeme Ana Petrova već ima dvoje unučadi i s zahvalnošću sada pomaže kćeri. Svi žive zajedno u trosobnom stanu. Darijin muž nema ništa protiv, a i djeci nije dosadno kod kuće.
Ana Petrova sada zahvaljuje za svaki dan proveden s obitelji u kojoj osjeća da je nekome potrebna, a dane iz staračkog doma zaboravila je kao strašan san.
