Moj suprug i ja imamo vlastiti posao, a naš sin ima deset godina. Nažalost, ne može se samostalno kretati i koristi invalidska kolica. Kola je nevjerojatno razvijen dječak, a liječnici daju nadu za njegovo ozdravljenje. Potrebna mu je stalna njega, ali suprug i ja radimo i ne možemo uvijek biti uz njega. Zato smo odlučili unajmiti dadilju za sina. Već više od mjesec dana tražili smo odgovarajuću kandidatkinju, ali nitko nam nije odgovarao.
Živjeli smo u blagostanju; naš dvoetažni dom uvijek je bio uredan, i tražili smo osobu koja bi nam pomagala ne samo s Kolom, već i s kućanskim poslovima. Na neko vrijeme smo zamolili našu rođakinju da pazi na Mikolu dok smo na poslu, ali ona nije mogla raditi dugoročno.
Jednog dana, vraćajući se s posla, ugledali smo stariju ženu na autobusnoj stanici blizu naše kuće. Vani je bila mećava, a sirotica je sjedila na hladnoći i smrzavala se. Suprug je predložio da se zaustavimo i poveznemo nepoznatu ženu, a ja sam se rado složila. Izašli smo iz auta i vidjeli uplakane oči starice.
— Dobar dan. Zadnji autobus je već otišao, uzalud ovdje sjedite i samo se smrzavate, — rekao je suprug.
— Sine, ne čekam autobus, nemam kamo otići… Kći me izbacila iz kuće, a stariji sin je otišao raditi u inozemstvo. Njegova supruga me ne voli i ne želi me ni vidjeti. Više ništa ne očekujem, samo sjedim i razmišljam čime sam zaslužila ovakvo ponašanje svoje djece.
Pogledali smo se i tiho odlučili povesti staricu kući. Iz nekog razloga, odmah je ulijevala povjerenje.
— Znate što, vi ste već dočekali svoje, mi vas pozivamo k nama. Imamo puno mjesta u kući, a baš tražimo dadilju za našeg sina. On je u invalidskim kolicima i potrebna mu je briga, a i pomoći ćete nam u kući, — rekla sam.
Starica nas je pogledala toplim pogledom i predstavila se kao Nina Petrova. Na putu do kuće ispričala nam je da je sama odgojila dvoje djece i postavila ih na noge. Starija kći se rano udala i rodila joj troje unučadi, ali njezin muž nikada nije volio svekrvu i stalno se svađao sa ženom zbog nje.
Sin bake Nine pronašao je ženu koja je odmah postala glavom obitelji. Nije voljela svekrvu i nije mu dopuštala da s njom komunicira. Posljednja godina bila je teška za umirovljenicu jer se preselila kod kćeri, a njezin je muž vrijeđao ženu, gledao je poprijeko i govorio da ih samo osiromašuje.
Tog jutra baka Nina više nije izdržala kad su je kći i zet napali i počeli optuživati za sve svoje probleme te je izbacili iz kuće. Bilo mi je žao žene jer sam vidjela da ima dobro srce.
Naš Kola odmah se sprijateljio s bakom Ninom. Nekada je radila kao učiteljica matematike, pa je znala kako pristupiti djeci. Dodijelili smo joj prostranu sobu i svaki mjesec plaćali plaću za brigu o sinu i kućanske poslove. Baka Nina je za godinu dana postala punopravni član naše obitelji. Mikola ju je zvao bakom, zajedno su šetali, a ona ga je vodila na radionice.
Bili smo ugodno iznenađeni kad je naš sin ustao na noge. Sve zahvaljujući baki Nini, koja je svakodnevno radila s njim i motivirala ga. Od našeg prvog susreta prošle su dvije godine. Djeca bake Nine nekoliko su puta dolazila k nama i ispričavala se mami. Ona im je oprostila, ali nije htjela otići. Rekla je da je sada njezina obitelj – mi.
