– Evo, Juro, došla sam, – tiho je govorila Tonja. – Kupila sam si lijepo mjesto, odmah pored tebe.
Žena je razgovarala sa svojim mužem kao da je još uvijek tu. Antonina je otvorila stari ormar i izvadila košulju.
– Tonja, zar nisi podijelila Jurine stvari? – upitala je susjeda Galja.
– Nešto jesam, ali ovu košulju mi je žao. Jurko ju je htio obući za moj jubilej. Nije doživio ni pola godine… – rekla je Antonina i zaplakala.
– Ma, ne možeš tako, Tonja. Moraš dalje živjeti. Zašto tako sebe mučiš? – Galja je zagrlila prijateljicu.
– A kako ću dalje živjeti sama, Galjo? Olena je u Kijevu. Ima svoj život. A ja sam ostala sama.
Antonina i Jurij proveli su trideset i pet godina u sretnom braku. Nikad se nisu svađali zbog sitnica. Antonina je cijeli život radila kao kuharica, a Jurij kao zavarivač. Živjeli su skromno, ali sretno. Od majke je Antonina naslijedila kuću na selu i veliko imanje. Antonina je uzgajala cvijeće, a Jurij je volio rezbariti drvo. Bila je ponosna na prekrasne stvari koje je Jurij izrađivao. Ukrasio je prozore i trijem kuće elegantnim uzorcima, a čak su i jednostavne stolice, klupe i posude za kruh postajale prava umjetnička djela.
Nakon što je Jurij preminuo, Antonina je zapustila imanje. Jedino mjesto gdje se sada osjećala dobro bio je suprugov grob. Često je dolazila, čistila i plijevila korov.
– Evo, Juro, došla sam…, – tiho bi rekla Tonja, razgovarajući s njim kao da je još uvijek tu.
Kći je rijetko dolazila iz glavnog grada, a Antonina se osjećala usamljeno. Nije ju više ništa veselilo; svaki dan bez voljenog supruga bio je težak. Zato je odlučila unaprijed osigurati da, kada dođe vrijeme, bude pokopana pokraj Jurija. Skupila je sav ušteđeni novac i obratila se odgovarajućoj službi. Oleni nije ništa rekla o svojoj odluci, jer je znala da bi ju kći kritizirala, smatrajući da je rano razmišljati o takvim stvarima.
Dobivši potrebne dokumente, Antonina je osjetila olakšanje. Znala je da će ležati pokraj svog Jure.
– Evo, Juro, lijepo sam si mjesto kupila, odmah pored tebe. Suho, ravno. Juro, razmišljala sam, možda bi tvoj alat i stroj trebala dati susjedu Vasiliju? Olenu sam pitala, rekla je da ga na internetu neće skupo prodati. Ali, Vasili bi sve upropastio, šteta… – rekla je Antonina, malo razmislivši.
Dva metra dalje od Jurijevog groba, Antonina je primijetila čovjeka koji je brisao spomenik krpom. Čovjek je ustao i počeo slušati Antoninin razgovor. Približio joj se.
– Dobar dan, – rekao je.
– Dobar dan, – odgovorila je Antonina, pogledavši ga.
– Ispričavam se, čuo sam vaš razgovor. Koliko prodajete stroj? – skromno je upitao neznanac.
– Ma, ne znam, htjela sam ga samo dati u dobre ruke.
Antonina je procijenila čovjeka pogledom. Bio je mršav, nižeg rasta, uredno odjeven.
– Zovem se Grigorij Petrovič. A vi?
– Antonina.
– Otišao sam u mirovinu i sad se bavim rezbarenjem drva. Imam puno vremena.
Nastavili su razgovarati, a Grigorij je uskoro posjetio Antoninu i pomogao joj srediti kuću. Kasnije su počeli provoditi sve više vremena zajedno. Grigorij ju je naučio skandinavskom hodanju, a Antonina je ponovno pronašla radost u životu.
Olenin dolazak donio je još više sreće kad je vidjela da se njezina majka ponovno osmjehuje. Život ide dalje, dok god imamo za koga živjeti i dok znamo cijeniti svaki trenutak.
