Sjedili smo u autobusu. Mladić je ušao. U civilnoj odjeći. S putnom torbom iz koje je jedva provirivala vojna uniforma. Glasno je pozdravio sve prisutne. Ljudi su se iznenađeno pogledavali. Sjeo je kraj prozora.
Ali oči, oči su mu blistale od nevjerojatne sreće. Svi su ga promatrali. Nakon nekoliko minuta zazvonio mu je telefon. I tada je taj putnik počeo pričati. Cijeli autobus je zastao u iščekivanju…
- Mama, čuješ li, nemoj plakati! Mama, stigao sam, čuješ! Već sam skoro kod kuće! Vidjet ćemo se za par minuta, mama! Mama, nemoj plakati! Dali su mi dopust na 10 dana! Mama, toliko sam te se zaželio!
Žene u autobusu nisu mogle zadržati suze. A mladić, potpuno zaokupljen razgovorom s majkom, nije ni primijetio što se događa oko njega.
I u tom trenutku svi su shvatili da, s obzirom na stanje u kojem Ukrajina živi već više od 5 godina, to su bile najsretnije, najpoželjnije riječi za njih oboje – za majku i sina.
- Mama, nemoj plakati, stigao sam!
