Kad sam završio specijalizaciju, radio sam istovremeno u državnoj i privatnoj klinici. Jednom su mi doveli djevojčicu s ozbiljnom ozljedom ruke. Pregledao sam je, napravio snimku i utvrdio da nema ničeg ozbiljnog. No, pažnju mi je privukao određeni defekt na njezinoj šaci. Ispostavilo se da je imala urođenu patologiju: prsti su joj bili jedva pokretni, a šaka se gotovo nije savijala. Roditelji djevojčice žalili su se da si ne mogu priuštiti operaciju, a kirurzi su im rekli da su šanse za ispravak tog defekta vrlo male.
Za mene je taj slučaj bio izuzetno zanimljiv i već sam razmišljao o tome koje bih manipulacije mogao poduzeti kako bih djevojčici pomogao.
Nakon nekoliko dana zamolio sam roditelje da dovedu djevojčicu u moju privatnu kliniku na operaciju, uvjerivši ih da ću sve obaviti potpuno besplatno. Rekao sam im samo da će kasnije morati platiti fizikalnu terapiju, ali ni to nije bio problem jer sam se dogovorio s poznatim stručnjakom. Roditelji su se malo dvoumili oko uspjeha operacije, budući da su ih dugo uvjeravali kako djetetu nema pomoći. Upitali su me:
– Koja je garancija da našoj kćeri neće biti gore?
– Znate, na primjer, pijanistica neće postati, ali će moći sigurno koristiti ruku ako se bude pridržavala terapije nakon operacije. Moći će držati olovku, tako da neće imati problema s pisanjem.
Ali tada se u razgovor umiješala sama djevojčica:
– Doktore, hoću li moći crtati? Tako sanjam da naučim lijepo crtati!
Sa smiješkom sam je uvjerio da će i to moći. Došlo je vrijeme operacije, koja je prošla uspješno. Nakon toga roditelji su redovito vodili moju malu pacijenticu na fizikalnu terapiju.
Godinu dana kasnije došli su na kontrolni pregled, a djevojčica, sva blistava, predala mi je crtež. Na papiru je bila nacrtana cvjetić s raznobojnim laticama, a ispod je bio natpis: „Hvala, doktore!“, napisan nesigurnim dječjim rukopisom.
Znate, nikada u životu nisam dobio dragocjeniji dar.
