Od malena pamtim da me moja baka s mamine strane nikada nije voljela. To je bilo očito iz njenog odnosa prema meni.
Moja mama ima sestru, i njenu kćerku Ljudmilu ona je obožavala, a prema meni – nula pažnje. Sjećam se kako sam vikendom trčala kod bake kroz cijelo selo da operem pod, pomognem joj u vrtu. A kad je mama dolazila kod bake u goste, baka bi počela pričati kako sam lijena. Da ne znam dobro iscijediti krpu i da ne radim u vrtu.
A Ljudmila nikada nije pomagala baki u kući, ali baka ju je stalno hvalila. S godinama sam primijetila da se mama sve rjeđe i rjeđe pojavljuje kod bake, što je bilo razumljivo. Dosadilo joj je slušati kako baka beskonačno hvali Ljudmilu i omalovažava mene.
Sjećam se da je baka imala prelijepi zlatni set nakita. Bio je to lančić s privjeskom od crvenog kamena i naušnice iste boje.
Baka je odlučila da će lančić s privjeskom dati Ljudmili, jer je ona starija, pa će njoj pripasti veliki privjesak, a meni male naušnice. No, nakon pola mjeseca, baka nije okrenula ni petama, nego je došla kod nas kući da uzme naušnice natrag. Kako je tada rekla:
– Susjedove bake su mi rekle da je to neobičan set.
Ne smije se razdvajati kamenje, jer će jedna od vlasnica biti udovica. Bolje da uzmem naušnice i dam ih Ljudmili.
Tek smo kasnije mama i ja shvatile da nije bilo nikakvog vjerovanja u to. Baka je sve izmislila samo da bi mi uzela poklon i više zlata dala Ljudmili.
Bilo mi je jako žao, nisam razumjela čime sam zaslužila takav tretman. Mama je rekla da je bolje da više ne idem kod bake. Jer, bez obzira koliko sam se trudila biti joj omiljena unuka, to nije polazilo za rukom. Bez nje je moj život postao mirniji.
