Za vikend su Ani i Maksimu došla Maksova mama. Živjela je u malom selu i voljela je dolaziti sinu u grad kako bi njegovu obitelj razveselila domaćim proizvodima.
— Evo vam krastavci, ovdje sam napravila kisele rajčice. A tu je i sir, u onoj vrećici je mljeveno meso…
— Mama, zašto toliko toga? Sigurno ti je bilo teško nositi.
— Maksi, sve je to domaće, svježe. Što ćete vi ovdje kupiti u trgovinama? Sve je to kemija. A ja sam ljeti išla u šumu, brala maline, pa sam vam donijela tri staklenke džema.
Maks i Ana voljeli su dane kada bi došla Maksova mama. Ani je bila poput vlastite majke, a ne svekrva. Imale su topao odnos, nikad se nisu svađale niti su jedna drugu podučavale.
Sljedeći dan Ana i svekrva dogovorile su se zajedno otići u trgovine nakon Anina posla. Ana je voljela šetati gradom sa svekrvom, pričati joj o svemu, kao turistički vodič. Dogovorile su se naći ispred Aninog ureda u 18 sati. Ana se trudila sve na poslu obaviti savršeno, kako je šefica ne bi zadržala. Nije htjela kasniti na sastanak sa svekrvom.
Baš kad je Ana htjela krenuti, šefica ju je zaustavila:
— I ti ovo nazivaš adekvatnim izvještajem? Brzo ga preradi!
— Ali to nisu moji dokumenti… Moji su bili u plavoj fascikli.
— Nije me briga, vidjela sam tebe i tražila tebe da to napraviš.
Ana je morala opet sjesti za stol. U dvije riječi objasnila je svekrvi da će kasniti. No, svekrva je bila borbena žena. Popela se u Anin ured, pronašla njezinu šeficu i izravno joj rekla što misli. Rekla joj je da nema pravo zadržavati zaposlenike izvan radnog vremena, a kamoli ih tjerati da rade tuđi posao.
Iste večeri Ana je dobila otkaz.
— Slušaj, draga moja, to je zapravo bolje. Ako se prema tebi tako nepoštivajuće ponašaju, ne trebaš za njih raditi. Ja ću ti naći novi posao, vjeruj meni — tješila ju je svekrva.
I našla je. Na novom poslu plaća je bila viša, a kolektiv prijateljskiji.
