Starac iz našeg sela odlučio ih je naučiti lekciju. Tako nešto od njega sigurno nisu očekivali.
Radim kao kondukterka u našem seoskom autobusu i svako jutro putujemo iz sela u grad. Put traje oko dva sata, a naši putnici su obično isti. Svi se međusobno poznajemo, ljudi idu na posao u grad, a navečer ih vraćamo kući u rodno selo. I onda, usred puta, u autobus je ušla čudna skupina.
Odmah ću reći da ih prije nisam vidjela, vjerojatno su se gradski ljudi izgubili ovdje. Bilo ih je pet, tri muškarca i dvije žene. Ponašali su se vulgarno, a od svih pet osjećao se jak smrad alkohola. Takvih ljudi treba izbjegavati, ali moj posao je bio uzeti novac za kartu.
Približila sam se visokom muškarcu s golim trbuhom i ljubazno ga zamolila da plati kartu. Taj čovjek, bez trunke poštovanja, povukao je dim cigarete i izdahnuo mi ga u lice. Zatim je bacio opušak na sjedalo i rekao:
- Kod vas je ovdje svinjac. Prvo počistite, pa ću razmisliti hoću li vam platiti.
Tada se cijela skupina nasmijala.
Takvo ponašanje odraslog čovjeka, blago rečeno, razbjesnilo me. Ponovno sam ga zamolila da plati.
- Jesi li slijepa? Zar ne vidiš da sam invalid? Pogledaj, nedostaje mi falanga na prstu. Imam pravo na besplatan prijevoz doživotno.
- To što si invalid bez prsta je očito, – odgovorila sam.
- Što si to rekla? Hajde ovamo!
Tada je u moju obranu stao naš umirovljenik Igor Stepanović. Prišao je tom drskom trbuhu i odmah ga srušio na pod.
Trbuh nije odmah uspio ustati s poda, nije očekivao da će ga starac srušiti. Ali Igor Stepanović nije namjeravao stati, jer svi u selu znamo da je u mladosti bio prvak u boksu. Prišao je drugom mladiću, zavrnuo mu ruku tako da je počeo vrištati kao djevojčica.
- Platite kartu, odmah! – naredio im je bivši boksač.
Drski tipovi platili su mi dvostruku cijenu i pobjegli iz autobusa.
S takvom osobom kao što je Igor Stepanović nije strašno biti u bilo kojoj situaciji. Srećom, imamo takvu osobu u našem selu.
