Mihajlo već gotovo 15 godina živi sam. Njegova supruga preminula je zbog bolesti. Nisu imali zajedničke djece. Marija je imala sina, ali on se još u djetinjstvu utopio u rijeci. Žena nikada nije preboljela taj gubitak, vjerojatno zbog toga je i oboljela. Mihajlu je bilo teško i usamljeno. Živio je na kraju sela, odakle su se većina stanovnika odavno preselila u grad. Rijetko je tko dolazio u taj dio sela, pa je Mihajlo bio sretan zbog svakog slučajnog prolaznika s kojim bi mogao razmijeniti nekoliko riječi.
Predsjednik mjesnog odbora posjetio ga je prije nekoliko mjeseci i predložio mu da ode u dom za starije osobe, ali Mihajlo je odbio.
Odavno je odlučio da će posljednje godine života provesti u svom rodnom domu i selu jer nije mogao zamisliti život bez pogleda na šumu, bez svog dvorišta i kuće. Sve mu je to bilo previše drago. Međutim, imao je jedan veliki problem – zdravlje mu više nije dopuštalo da cijepa drva. A zima je bila sve bliže. Nije znao što da radi. Zar će se doista smrznuti u vlastitoj kući?
Nije imao kome starac tražiti pomoć. Susjeda odavno nije bilo u blizini, a rodbine također nije imao. Što učiniti? Sjedeći na klupici, razmišljao je o svojoj nezavidnoj sudbini. Iznenada, pred kućom se zaustavio automobil prepun iscjepanih drva, spremnih za uporabu.
Iz automobila je izašao mladić, sin predsjednika mjesnog odbora. Andrija je iskrcao drva, uredno ih posložio kraj kuće, a zatim iz automobila izvadio i dvije velike vreće s hranom. Djed je bio presretan i pozvao mladića u kuću, ali on je ljubazno odbio.
Svijet postaje bolje mjesto kada ljudi čine dobra djela.
