Već pet godina radim u velikoj financijskoj tvrtki. U firmi radi oko 200 ljudi, a naš direktor je vrlo strog. Postoji cijeli popis pravila i propisa u tvrtki.
Ni slučajno ne smiješ prekršiti pravila, jer onda slijedi “pranje mozga”. Ne idemo često kod šefa, trudimo se ne upadati mu u oči. Da sam imala priliku, već bih promijenila posao, ali pronalazak novog nije baš jednostavan.
I tako je jednom šef pozvao našu kolegicu Svjetlanu (majku samohranu) u ured, a nakon pola sata razgovora ona je izašla sva u suzama, s drhtavim rukama. Kolege su je smirivale, a ona nam je ispričala što se dogodilo. Prije godinu dana njezin sin (7 godina) obolio je od raka. Godinu dana ga je liječila u najboljoj klinici u zemlji, ali liječenje nije pomoglo, morali su ići u Njemačku, a za to su trebali novac. Trebalo joj je 2 milijuna grivna, pa je počela tražiti kupce za svoju nekretninu.
A onda je pozvan u ured, gdje joj je šef dao ček za liječenje u Njemačkoj i odmor s neodređenim datumom. Šef, za kojeg smo svi mislili da je bezdušan, isplatio joj je 2 milijuna iz svog džepa. Razumijem da se to možda događa ako je riječ o stručnjaku visoke razine, ali ovo je bilo pomoći običnom zaposleniku.
Nakon svega smo ga počeli poštovati. Možete ne vjerovati, ali sve se dogodilo baš tako, a šef od Svjetlane nije tražio nikakve potvrde ni papire. Svjetlana i njezin sin sada su u Njemačkoj. Čekamo je svi u timu. Želimo njezinom sinu brz oporavak.
