– Molila sam te da vratiš sve na vrijeme.
– Galko, oprosti mi… ali nemam sada ni kune.
– Kako nemaš? Pa dali su mi mirovinu, trebala si odmah odnijeti novac u trgovinu. Rekla si da si trebala vratiti još prije dva tjedna!!
– Nemoj vikati, draga… stvarno nemam novca.
– Onda idi i traži, dajem ti vremena do večeri.
Baka Klava izašla iz trgovine i suze su joj potekle iz očiju. Nije mogla dalje ići, od suza nije vidjela cestu.
Tada je stao nepoznat auto, takav u selu prije nisu viđali. Iz auta je izašao energičan čovjek i ušao u trgovinu.
– Teta Galko, pa ovo sam ja, prepoznaješ li me?
– O, Aljoško, kako si postao galantan, baš gradski. Ne bih te prepoznala, bit ćeš zaista gospoda.
– Da, teta Galko, došao sam u rodno selo malo da posjetim.
– Dobro je što svoj kraj ne zaboravljaš, dolaziš češće.
– Potrudit ću se. Daj mi kutiju najboljih, skupih bombona. A bolje odmah pet kutija, treba posjetiti mnoge.
Veseli muškarac izašao je iz trgovine s velikom vrećom i primijetio uplakanu baku Klavu.
– A što je s vama? Zar vas Galko uvrijedila?
– Ne, ona me naprotiv pomogla, a ja sam je iznevjerila. Ne mogu vratiti dug.
– A što ste kupili, pijete li nešto?
– Što ti to govoriš, dušo. Kupovala sam hranu, a mirovina ide za liječenje djeda. Lijekovi su sada tako skupi…
Aljoša se vratio u trgovinu, provjerio u bilježnici što je baka Klava kupila. I doista, samo hrana: šećer, brašno, kruh, kobasica. Aljoša je platio za baku, još joj je kupio paket hrane.
– Neka tvoj djed što prije ozdravi.
– Hvala ti, dušo… čak ne znam što da kažem. Malo je takvih ljudi kao što si ti.
