Anna Petrova sjedila je na klupi u bolničkom dvorištu i plakala. Danas joj je 70. rođendan, ali sin ni kći nisu došli, niti su je nazvali da je čestitaju. Istina, susjeda iz sobe, Jevgenija Sergejevna, čestitala joj je i čak joj poklonila mali dar. Još ju je i spremačica Maša počastila jabukom u čast rođendana.
Dom za starije bio je pristojan, ali osoblje je uglavnom bilo ravnodušno. Svi su znali da ovamo dovode starce djeca kojima su postali teret. Tako je i Anna Petrova ovdje završila, doveo ju je sin, navodno da se “odmori i izliječi”, ali zapravo je smetala snahi.
Stan je bio njezin, no sin ju je nagovorio da ga prenese na njegovo ime. Kad ju je molio da potpiše papire, obećavao je da će sve ostati isto, da će živjeti kod kuće kao i prije. No, ispalo je drugačije.
Sin je sa svojom obitelji odmah uselio u njezin stan i počela je svađa sa snahom. Snaha je stalno bila nezadovoljna – nije skuhala kako treba, ostavila je kupaonicu prljavu, i slično. Sin ju je u početku branio, ali je ubrzo prestao i sam joj počeo prigovarati.
Jednog jutra, sin je započeo razgovor o tome kako bi trebala otići na odmor i liječiti se. Majka ga je gorko upitala:
- Daješ me u dom, sine?
Pocrvenio je, zbunio se i krivim tonom odgovorio:
- Ma kakav dom, mama, to je samo sanatorij. Bit ćeš tamo mjesec dana, pa se vraćaš kući.
Odvezao ju je, brzo potpisao papire i žurno otišao, obećavši da će je uskoro posjetiti. Samo jednom je došao – donio dvije jabuke i dva naranče, pitao: “Kako si?” i, ne saslušavši odgovor, otišao.
I tako je Anna Petrova već dvije godine u domu. Kad je prošao mjesec i sin je nije došao pokupiti, nazvala je kućni broj. Javili su se nepoznati ljudi. Pokazalo se da je sin prodao stan i nitko ne zna gdje je sada.
Anna je nekoliko noći plakala, ali je znala da je neće vratiti kući. Najviše ju je boljelo što je svojevremeno povrijedila kćer zbog sina.
Anna je rođena na selu. Tamo se i udala za Petra, svog školskog kolegu. Imali su veliku kuću i gospodarstvo. Živjeli su skromno, ali nisu gladovali.
Jednom je susjed iz grada došao u posjet i pričao Petru o boljim uvjetima života u gradu – dobra plaća i odmah daju stan. Petar je bio oduševljen i nagovorio Annu da se presele. Prodali su sve i otišli u grad.
Stan su dobili odmah, kupili namještaj i stari “Zaporožac”. No, Petar je doživio nesreću s tim autom. U bolnici je umro drugi dan.
Anna je ostala sama s dvoje djece. Da bi ih prehranila, navečer je prala stubišta. Mislila je da će joj djeca, kad odrastu, pomoći. Ali nije bilo tako.
Sin je upao u loše društvo i Anna je morala posuđivati novac da ga ne zatvore. Godinama je vraćala dugove. Kći Daša se udala i rodila dijete. U početku je sve bilo u redu, ali onda joj je sin često počeo obolijevati.
Daša je dala otkaz kako bi ga vodila po bolnicama. Liječnici nisu mogli odmah postaviti dijagnozu. Kasnije su pronašli rijetku bolest koja se liječila samo u jednoj klinici, ali tamo su bile duge liste čekanja.
Dok je kći putovala po bolnicama, muž ju je ostavio. Otišao je, ali joj je barem ostavio stan. U bolnici je upoznala udovca čija je kći imala istu bolest. Zbližili su se i počeli živjeti zajedno.
Pet godina kasnije, muž je obolio i trebala su im velika sredstva za operaciju. Anna je imala novac koji je planirala dati sinu za kaparu za stan. No, kad ju je kći zamolila, odbila je, smatrajući da je novac potrebniji sinu.
Kći se jako naljutila i rekla da joj više nije majka te da je ne traži pomoć kad joj bude teško.
Dvadeset godina nisu se vidjele. Daša je s mužem izliječila djecu i preselila se negdje na more.
Anna Petrova polako je ustala s klupe i krenula prema domu.
Odjednom je čula:
- Mama!
Srce joj je ubrzano zakucalo. Polako se okrenula. Bila je to Daša.
Noge su joj zaklecale, ali ju je kći pridržala.
- Napokon sam te pronašla. Brat nije htio dati adresu, ali sam mu zaprijetila sudom zbog ilegalne prodaje stana i odmah je priznao.
Sjele su na klupu u predvorju.
- Oprosti mi, mama, što se tako dugo nisam javljala. Prvo sam se ljutila, a kasnije me bilo sram. Prije tjedan dana sanjala sam te kako lutaš šumom i plačeš. Probudila sam se i ispričala mužu. Rekao mi je da odmah idem i pomirim se s tobom.
Došla sam, ali tamo su bili nepoznati ljudi. Tražila sam bratovu adresu, pronašla je, i evo me.
Spakiraj se, ideš sa mnom. Imamo prekrasnu kuću na obali mora. Moj muž je rekao da, ako ti nije dobro, dođeš živjeti s nama.
Anna ju je zagrlila i zaplakala. Ali to su sada bile suze radosnice.
