Vira je gorko plakala i tiho mrmljala sebi u bradu:
— Što će sad biti, mamice? Bože, kakva sramota… Cijelo će selo pričati i rugati se jer mladoženja nije došao na vjenčanje. Bolje bi bilo propasti u zemlju nego ljudima gledati u oči.
— Ne plači, Viro, sve će biti u redu, — tješila je mama svoju kćer što je mogla, a u njezinoj glavi vrtili su se razni misli. Kasnije je žena imala ideju.
— Petre! — pozvala je susjeda. — Pođimo na kolodvor po jutarnji vlak.
— Nema problema, — odgovorio je susjed. — Za tebe, Nadija Fjodorovna, mogu i zvijezdu s neba donijeti.
Žena je glasno zalupila prednjim vratima automobila i udobno sjela.
— Sad ćemo mojoj Virotici naći mladoženju, — rekla je ozbiljno.
Petar ju je iznenađeno pogledao:
— Šališ li se? Misliš da će se naći volonter?
— A zašto ne? Dovoljno ću mu platiti, a novac svi vole.
Nadija Fjodorovna je sigurno krenula prema peronu prema dolazećem vlaku. Prišla je dvojici dobrih mladića, zamijenila nekoliko riječi s njima, a za minutu ih je već vodila do Petrovog automobila.
— Petre, idemo u trgovinu, — rekla je. — Kupit ćemo odijela za mladoženju i kuma.
— A ima li on dokumente? — nasmiješio se Petar.
— Ima sve, sve je u redu! — izletjelo je iz Nadije Fjodorovne. — Ovo je moj budući zaručnik Evgenij i njegov kum Nazar.
— Samo pogledajte, mladoženja je već tu! — pjevali su gosti.
— Ura! Konačno!
Vira je veselo iskočila iz vrata i zastala na mjestu: iz Petrovog automobila izašli su joj potpuno nepoznati mladići. Mama ju je zagrlila i odvela iza automobila:
— Ovo je Evgenij. Ili ćeš se sada udati za njega, i nakon nekog vremena ti se tiho razvedeš, ili ćeš živjeti u sramoti i pričama cijeli život. Izaberi brzo.
Vira nije mogla izgovoriti niti riječ, samo je klimnula glavom, a nakon minute na njezinom uplakanom licu zasjala je osmijeh. Vjenčanje je uspjelo, zabavljali su se po cijelom selu do jutra. Evgenij je odmah ušao u svoju ulogu, tako da je Vira bila u šoku. Kako su gosti napokon otišli kućama, Vira je pružila ruku Evgeniju i bila zatečena nježnošću s kojom je izgovorio svoje “Hvala. Tako si me spasio.” A odmah nakon tih riječi, ozbiljnim tonom dodala je:
— Ne brini, razvest ćemo se jako brzo.
— A ja ne planiram da se razvodim, — odlučno je rekao Evgenij. — Naprotiv, želim te bolje upoznati.
Vira to nije očekivala.
— Pa dobro, — rekla je. — Jedan je kleo vječnu ljubav i nestao, a potpuni stranac želi provesti život sa mnom.
— Kako stranac? — uvrijeđeno je rekao Evgenij. — Ti si mi, Viro, odmah od prvog pogleda svidjela.
— Pa ti… — zloćudno je viknula mladenka, ali je mladić prekinuo.
— Od danas sam tvoj muž. Znaš, moja mama se cijeli život brinula da se nikada neću oženiti i da neću pronaći svoju sudbinu, a ja sam joj uvijek odgovarao da će me moja sudbina sama naći. Kao što vidiš, to se i dogodilo. Misliš da ću tako lako odustati? Možeš odmah ne odgovarati, prvo dobro razmisli.
I Vira je razmislila. Razmišljala je skoro 25 godina, a sada su već imali troje djece i živjeli su s Evgenijem u savršenoj harmoniji. A Nadija Fjodorovna još uvijek nije mogla vjerovati da je mogući sram pred cijelim selom pretvoren u sreću njezine kćeri za cijeli život.
