Starica je polako rezala kobasicu i gutala suze. Kod vrata supermarketa stajala je starija žena. Mladić je izašao kroz vrata, prišao joj, spustio dvije vrećice pune hrane kraj njezinih nogu i ponovno ušao u trgovinu.
— Oh, sinko, hvala ti, nemoj više, ništa mi ne treba. — Ali mladić ju nije čuo. Nekoliko minuta kasnije, izašao je s još jednom vrećicom i pružio joj je.
— Sinko, previše mi je svega ovoga, ne mogu sve ovo uzeti, što da radim sa svime ovime? — rekla je starica.
Mladić ju je pitao što joj još treba.
— Ništa, ništa više, tako sam ti zahvalna, tako si dobar, blagoslov tvojoj majci što je odgojila ovakvog sina — rekla je starica i zagrlila ga.
Oči su joj zasuzile. U posljednje vrijeme nije kupovala hranu, samo kruh. Sin joj je uzeo svu ušteđevinu i izbacio je iz kuće. Ostala je bez krova nad glavom, prepuštena ulici.
Odjednom je starica pitala:
— Dragi moj, imaš li možda nož u autu? Treba mi da narežem kobasicu.
Mladić je iz auta donio veliki nož. Starica je narezala kobasicu i pojela 5-6 komada, bez kruha. Bila je to njezina omiljena kobasica. Prisjetila se svog muža. Bio je pažljiv i volio ju je. Kad ga više nije bilo, sin nije mario za majku. Na kraju joj je oduzeo svu ušteđevinu i izbacio je iz kuće. Sada živi na ulici.
Starica je polako jela kobasicu dok su joj suze klizile niz lice.
— Bako, zašto plačete? Što se dogodilo? Trebate li još nešto? — upitao je mladić.
Starica mu je ispričala svoju priču. Mladić je šutke slušao, a zatim joj ponudio da sjedne u auto i odveo je svojoj kući. Ispričao joj je da je odrastao u domu za nezbrinutu djecu i da nema rodbine. Uvijek je sanjao o baki koja bi mu pekla pite i spremala doručak ujutro.
— Ti ćeš biti moja baka, živjet ćemo zajedno.
Ujutro je iz kuhinje dopirao miris svježe pečenih pogačica. Baka je natočila čaj i stavila tanjur s poslasticama na stol. Mladić ju je zahvalno pogledao i rekao:
— O ovome sam sanjao cijeli svoj život.
