Ana Petrovna sjedila je na klupi u bolničkom parku i plakala. Danas je napunila 70 godina, ali ni sin ni kći nisu došli niti joj čestitali. Istina, cimerica iz sobe, Jevgenija Sergejevna, čestitala joj je i čak joj poklonila mali dar. Čak ju je i bolničarka Maša počastila jabukom u čast rođendana.
Dom za starije bio je pristojan, ali osoblje uglavnom ravnodušno. Svi su znali da ovamo djecu dovode starce da prožive ostatak života jer su im postali teret. Anu Petrovnu ovamo je doveo sin, kako je rekao, da se odmori i izliječi, a zapravo je samo smetala snahi. Stan je bio njezin, ali ju je sin nagovorio da stan prenese na njega.
Kad ju je molio da potpiše papire, obećao je da će sve ostati isto, da će živjeti kao prije. No stvari su ispale drugačije. Svi su se preselili k njoj, i odmah je počeo rat sa snahom. Bila je vječno nezadovoljna – nije skuhala kako treba, ostavila je kupaonicu prljavu, i još mnogo toga. Sin ju je isprva branio, ali je s vremenom i sam počeo vikati.
Zatim je Ana Petrovna primijetila kako sin i snaha nešto šapuću, a kad bi ušla u sobu, odmah bi zašutjeli. Jednog jutra sin je počeo razgovor o tome da bi trebala malo odmoriti i liječiti se. Gledajući ga u oči, majka ga je gorko pitala:
– Šalješ me u dom, sine?
Pocrvenio je, počeo se pravdati i krivo odgovorio:
– Ma kakav dom, mama, to je samo sanatorij. Bit ćeš tamo mjesec dana, pa ćeš se vratiti kući.
Dovezao ju je, brzo potpisao papire i žurno otišao, obećavši da će se brzo vratiti. Pojavio se samo jednom, donio dvije jabuke i dvije naranče, pitao “Kako si?” i otišao ne saslušavši odgovor.
Tako je već dvije godine živjela u domu. Nakon prvog mjeseca, kada sin nije došao po nju, nazvala je na kućni broj. Javili su se nepoznati ljudi – sin je prodao stan, a gdje ga sada tražiti nije bilo poznato. Ana je nekoliko noći plakala, ali znala je da je neće uzeti natrag kući, pa su suze bile uzaludne.
Najviše ju je boljelo što je u prošlosti povrijedila kćer zbog sreće sina. Ana je rođena na selu, tamo se udala za školskog kolegu Petra. Imali su veliku kuću i gospodarstvo, živjeli su skromno, ali nisu gladovali. Jednom je susjed iz grada posjetio roditelje u selu i uvjerio Petra kako je u gradu bolje. Prodali su sve i preselili se. Dobivali su stan, namještaj, čak i stari auto.
Na tom autu Petar je doživio nesreću i umro u bolnici nakon dva dana. Ana je ostala sama s dvoje djece. Radila je kao čistačica kako bi ih prehranila. Kad su odrasli, nadala se pomoći, ali je nije dobila.
Sin je upao u loše društvo, a ona je posuđivala novac da ga spasi. Dugove je vraćala dvije godine. Kći Daša se udala i imala dijete. Sve je bilo dobro dok sin nije počeo ozbiljno obolijevati. Morala je napustiti posao da bi išla po bolnicama. Kasnije je kći upoznala udovca i preselila se s obitelji na more.
Ana je požalila što nije pomogla kćeri, ali prošlost se ne može vratiti.
Polako je ustala s klupe i krenula prema domu. Odjednom je čula:
– Mama!
Srce joj je zadrhtalo. Okrenula se i ugledala Dašu. Gotovo se srušila, ali kći je dotrčala i uhvatila je.
– Napokon sam te pronašla… Brat nije htio dati adresu, ali kad sam mu zaprijetila sudom zbog prodaje stana, odmah je popustio.
Ušle su u zgradu i sjele u hodniku.
– Oprosti mi, mama, što sam tako dugo šutjela. Prvo sam se ljutila, a kasnije mi je bilo neugodno. Prije tjedan dana sanjala sam te – hodala si šumom i plakala. Ispričala sam mužu, a on mi je rekao da te pronađem i izgladim stvari. Kad sam došla na tvoju adresu, tamo su bili neki nepoznati ljudi.
Dugo sam tražila brata i evo me ovdje. Spremi se, ideš sa mnom. Imaš li pojma kakvu kuću imamo? Velika je, na obali mora. A moj muž mi je rekao: “Ako tvojoj mami bude loše, dovedi je k nama.”
Ana je zahvalno zagrlila kćer i zaplakala, ali to su bile suze sreće.
