Prije otprilike tri godine, moj muž me ostavio samu s osamnaestomjesečnim djetetom. Reći da su to bila teška vremena bilo bi premalo. S kćeri sam živjela u unajmljenom stanu. Nisam imala posao jer nije bilo nikoga tko bi mogao čuvati moju kćer, a bila je premlada za vrtić. Moj suprug nije sudjelovao u njenom životu ni na koji način.
Jednom sam zamolila prijateljicu da pričuva moju kćer dok odem u trgovinu po namirnice. Vraćajući se, vidjela sam staricu kako stoji na prijelazu s vrećicom, dok joj nitko ne daje prednost. Prišla sam, uzela je za ruku i zajedno smo prešle cestu.
Zaustavila se, a na mene su se sručile sve moguće dobre želje koje postoje u ukrajinskom jeziku. Zatim me zamišljeno upitala zašto su mi oči tako tužne, ali nije čekala odgovor nego me pozvala kod sebe na čaj. Prijateljica mi je tada napisala da moja kći spava, a ona radi na računalu, pa sam odlučila malo promijeniti dan. Pristala sam otići kod bake.
Uz šalicu čaja ispričala sam joj sve, kao da sam čekala da me netko pita kako bih se izjadala. Baka je razmislila i rekla:
– Moja snaha Maruša ima privatni vrtić. Hajde, raspitat ću se za tebe, možda se nađe kakvo radno mjesto.
Bez razmišljanja sam pristala. U sljedećem trenutku baka je već zvala snahu. Razgovarale su, baka joj je dala moj broj i zamolila je da mi pomogne što prije. Razgovarale smo još sat vremena, a onda sam se vratila kući.
Nisam se stigla ni vratiti u stan, a već su me nazvali. Bila je to Maruša. Zamolila me da dođem u njen vrtić u ponedjeljak kako bismo osobno razgovarale o nekim pitanjima. Našle smo se. Maruša se pokazala kao vrlo pozitivna i društvena osoba.
Već je znala moju priču. Zanimalo ju je moje obrazovanje i obećala mi da će me nazvati. Te večeri me nazvala i rekla da bi voljela vidjeti mene u svom timu, a dodala je i da će pronaći nešto i za moju kćer u vrtiću, kako je ne bih morala ostavljati samu kod kuće.
Već 2,5 godine radim kao odgajateljica. Moj posao je za mene pravo zadovoljstvo jer volim djecu i lako nalazim načine da im priđem. Neizmjerno sam zahvalna Maruši, a naravno i onoj baki koja je, poput dobre vile, promijenila moj život svojim dolaskom.
Sada svaki tjedan s kćeri odlazim u posjet baki. Postala mi je kao član obitelji, a moja kći je smatra svojom pravom bakom. Nikada ne bih pomislila da će jedan slučajan čin i jedan slučajan susret tako nepovratno promijeniti moj život.
