Pročitala sam na internetu priču koju nam je sudbina pripremila zajedno s bakom.
Nasljedstvo je palo na mene kao grom iz vedra neba. Daleka rođakinja je preminula, ostavljajući mi svoju kuću na selu s okućnicom. Ana Petrova bila je sestra moje bake po majci. Nije bila udana i nije imala djece. Od rodbine, ja sam bila najbliža.
Nakon sprovoda, muž i ja otišli smo u to selo kako bismo vlastitim očima vidjeli nasljedstvo. Kuća je bila solidna, iako je očajnički trebala renovaciju, a zemljište je bilo plodno i uređeno.
Muž i ja sjedili smo zbunjeni i zamišljeni, razmišljajući što učiniti s tom imovinom. Već imamo vikendicu, i to znatno udobniju od ovog novog posjeda. Selo Ane Petrove nalazi se predaleko; treba osam sati putovanja samo u jednom smjeru. Prodati bismo mogli, ali to bi bilo za sitan novac. Bilo nam je žao prodati tako lijepu kuću i imanje za tako malo. Razmišljali smo i razmišljali, ali na kraju ništa nismo odlučili.
Prošla su dva mjeseca, i slučajno sam naišla na priču na internetu o majci s mnogo djece koju je muž izbacio iz kuće. Sada žena živi u skučenoj roditeljskoj kući i ne može se složiti s njima. Priča se odnosila na selo koje je bilo u susjedstvu našeg.
Posavjetovala sam se s mužem, i odlučili smo napraviti dobro djelo i pokloniti kuću Ane Petrove toj obitelji.
