Spakirao je stvari i odjurio na selo kako bi zaboravio na sve, i upravo se tamo dogodilo čudo.
Andrij je pogledom obuhvatio sobu koja je bila tiha i prazna. Prošao je kroz spavaću sobu, a zatim u kuhinju, koje su bile besprijekorno čiste nakon što ih je njegova kći pospremila prije nekoliko dana. Ipak, mjesto mu se činilo sumornim. U stanu više nije bilo mirisa života, a čak su i svijetle cvjetne posude na prozorskoj dasci prestale privlačiti njegovu pažnju.
Iznenada je Andrij osjetio kako mu duša biva preplavljena uzbuđenjem. Uzeo je svoju putnu torbu i počeo u nju ubacivati sve što mu je došlo pod ruku. Nije razmišljao o onome što radi. Jednostavno je želio što prije otići, zaboraviti sve što ga je nekoć činilo sretnim, a sada postalo uzrokom njegove patnje.
Sat kasnije Andrij je sjedio u vlaku, spreman napustiti prazninu koja ga je posljednjih mjesec dana obuzimala. Samo mjesec dana ranije, njegov je život bio savršen. Imao je dobar, prestižan posao, voljenu suprugu i kćer. Međutim, sve je to srušeno jednim jedinim telefonskim pozivom.
Andrij je bio na poslu kada mu je supruga nazvala. Svjetlana je znala da je u tom trenutku imao hitan sastanak, i nije bilo nalik njoj da ga zove zbog sitnica. Andrij se ispričao kolegama i primio poziv, ali nije očekivao ono što je čuo.
Nepoznata žena rekla mu je da je Svjetlanu odvezla hitna pomoć jer je doživjela nesreću dok je prelazila cestu. Rekli su mu da odmah dođe u bolnicu, i on je pojurio tamo. Marina, njihova kći, već je bila u bolnici i trudila se pružiti podršku ocu koliko je mogla, iako se sama jedva držala na nogama od brige.
Te dvije su se sate činile vječnima, ali i dalje su se nadali čudu. Kad je čovjek u bijelom mantilu izašao iz operacijske sale, Andrij i Marina sve su shvatili po izrazu njegova lica.
Nakon pogrebne mise, oproštaja, beskonačnih izraza sućuti i praznine, Andrij je ostao sam. Uzeo je neplaćeni dopust jer tada nije mogao raditi. Nije želio ništa osim što više spavati jer je samo u snovima mogao ponovno vidjeti svoju Svjetlanu, živu i zdravu.
Tog je dana shvatio da više ne može ostati u svom stanu i da mu je potrebna promjena okoline, pa je sjeo na vlak i otišao izvan grada, nadajući se ozdravljenju u prirodi. Ipak, ni tamo nije bilo ništa lakše. Sve ga je podsjećalo na Svjetlanu – njezina pregača, omiljena šalica, deka, pa čak i njezin “seoski prijatelj”, veliki sivi mačak koji bi svaki put dolazio u posjet kad bi boravili tamo.
Jedne večeri, dok je sjedio na trijemu, Andrij je ugledao mačka. Radio je cijeli dan i pokušavao se nečime zaokupiti, ali bez Svjetlane ništa nije imalo smisla. Mačak se pojavio kao niotkuda, sjeo pred Andrija i upitno ga pogledao.
– Što je, prijatelju? Čekaš nju? Ali nje više neće biti. Gotovo je! Našoj sreći je kraj. Sve je završilo – rekao je Andrij mačku.
Mačak ga je promatrao bez skretanja pogleda, a zatim se iznenada približio i skočio mu u krilo. Andrij je na trenutak zastao, ali instinktivno je počeo milovati mekanu mačju dlaku. Mačak je zadovoljno zapredao, a Andrij se osmjehnuo, shvativši da je Svjetlana nekako još uvijek blizu…
