– Čuj, Nataša! – vikala je toga dana preko ograde susjeda Marinja. – Gdje mi je nestao Vasja? Nemoj da si ga ti slučajno privukla k sebi?
– Da sam htjela privući tvog Vasju, uzela bih ga od tebe davno – mirno se našalila Nataša. – A stari mi sad više nije potreban, svog istog takvog već imam.
Tako su susjede razgovarale često već godinama. U mladosti su Nataša i Vasja hodali, ali su se oženili drugima. Vasja je oženio Zosinu susjedu Marinju, a Nataša se udala za Vasjinog prijatelja Maksima.
Već više od 40 godina njihove su obitelji živjele složno. Djeca su zajedno išla u školu. Zajedno su organizirali svadbe i na starost ostali sami. Sada njihovi unuci zajedno igraju kad dođu djedovima na praznike. Često bi, radeći na svojim malim vrtovima, starci sjeli na granicu da se odmore i prisjete svoje složene mladosti.
Jednoga ljetnog dana Marinja je iznenada rekla:
– Znaš, Nataša, šale su šale, ali ako ja odem prije Vasje, molim te, pripazi na njega. Nitko mu neće postaviti tanjur na stol, neće ni sam uzeti… Tako sam ga naučila, na svoju glavu.
– Nitko ne zna tko će prvi otići – filozofski je odgovorila Nataša. – Ali držat ćemo se zajedno i pomagati jedno drugome kako god bude, nitko ne zna što nas čeka.
Na jesen je Marinja zaista legla. Predosjećala je da joj je ovo posljednja zima. I tako je bilo. Vasja je pokopao svoju staru suprugu i počeo brojati dane u tjednu. Živio je od subote do subote, jer su vikendom dolazila djeca ili unuci, tada bi kuća oživjela, djeca su se smijala, trčala dvorištem, pripremala djedu jelo i obavljala poslove oko kuće. Na dva dana kuća bi bila vesela, ali kad bi djeca otišla, opet bi postajala prazna i tužna.
Nataša se, kao što je obećala susjedi, brižno brinula za Vasju. Njen Maksim provodio je duge zimske večeri s prijateljem.
– Nemoj se ljutiti, Nataša – molio ju je. – Nas je dvoje, a on je sam, teško mu je. Ja ću opet biti s tobom.
Ali jednog dana Maksim je došao kod Vasje zamišljen i tužan.
– Izgleda – rekao je – da ću morati otići tvojoj Marinji. Sinoć mi se sanjala i rekla: “Uskoro ću te uzeti k sebi, jer je Nataši teško s dva muškarca, neka se s jednim nosi.”
A ja joj kažem: “Onda uzmi svog Vasju.” “Ne – kaže – on nije moj, on je Natašin.” I probudio sam se. Izgleda, Vasja, da će me ona stvarno uskoro uzeti.
Razgovarali su muškarci o tome, mislili su da će brzo zaboraviti taj razgovor, i Nataši ništa nisu rekli. Ali za dva mjeseca Marinja je zaista uzela Maksima k sebi. Maksim je iznenada preminuo, a Nataša je ostala sama. Tada joj je Vasja ispričao Maksimov san. I ona se sjetila kako ju je Marinja molila da pazi na Vasju kad nje više ne bude.
Do godine su se Vasja i Nataša zaista spojili. Djeca su inzistirala jer su željela sreću svojim roditeljima. Govorili su da je starijim ljudima, uz to bolesnima, strašno živjeti samima, a ovako će i djeca biti mirnija.
– Očevo srce je slabo, može mu pozliti noću, i nitko mu neće ni vode dodati – uvjeravao je Vasjin sin Oleg tetku Natašu. – A i vi imate problema s tlakom, ipak je lakše kad je netko uz vas. Živite zajedno i budite sretni.
– A što ćemo reći tvojoj majci i mom Maksimu kad se sretnemo s njima gore? – podigavši pogled prema nebu, rekla je tetka.
– Možda sada zajedno sjede na nebeskoj granici i smiju se nama dok nas gledaju?
– Do tog susreta će proći još puno vremena, smislit ćete već nešto – iskreno se nasmiješio Oleg i ozbiljno dodao: – Ali uvjeren sam da su oni sami sve tako namjestili da i vi dobijete svoju sreću.
