Anu su primili u rodilište mnogo prije termina poroda – trudnoća u zadnjim tjednima bila je teška, a liječnici nisu htjeli riskirati. Osim toga, očekivali su ne jedno, već dvoje djece. Budućoj majci predložili su planirani carski rez, ali ona je jako željela roditi prirodnim putem, pa su liječnici odlučili pokušati – uvijek se stigne u operacijsku salu ako bude potrebno.
Osim toga, Ana i njezin suprug imali su ugovor za partnerski porod, a kirurzi baš i ne vole prisutnost neovlaštenih osoba u operacijskoj dvorani. Porod je počeo kasno navečer; odmah su obavijestili supruga, koji je stigao doslovno za dvadeset minuta, i prebacili ih u predrađaonicu.
Budući da Ana nije prvi put rađala, znala je što treba raditi, ponašala se smireno i razumno. Oko četiri sata ujutro na svijet je stiglo prvo dijete. Djevojčica je odmah zaplakala, a primalja je čestitala na rođenju prve kćeri. Međutim, umjesto uobičajene radosti, tata je samo kroz osmijeh promucao nekoliko riječi i odmah se usredotočio na suprugu.
Još deset minuta kasnije rodila se druga djevojčica. Mama se sretno smiješila, no tata je glasno zaplakao – i nije izgledalo da plače od sreće. Svi smo se zabrinuli, ali mama je samo mahnula rukom i rekla:
“Ne obraćajte pažnju, za sat vremena doći će k sebi. Ovo su naši peti blizanci i opet djevojčice. Jako je želio barem jednog dječaka, ali nije nam suđeno, pa se zato rastužio. No, on obožava svoje kćeri, tako da će sve biti u redu.”
I stvarno, kad smo sljedeći dan vidjeli ispred rodilišta gomilu preslatkih djevojčica s tatom na čelu kako vežu balone i viču mami da je vole, shvatili smo da je u ovoj obitelji zaista sve u redu. Ali ipak, tate nam je bilo malo žao.
