Kada sam završio specijalizaciju, radio sam istovremeno u državnoj i privatnoj klinici. Jednom su mi doveli djevojčicu s jakom ozljedom ruke. Pregledao sam je, napravio rendgen, i ništa ozbiljno nije pronađeno. No, moju pažnju privukao je određeni defekt na šaci djevojčice. Pokazalo se da ima urođenu patologiju: prsti su joj jedva pokretni, a šaka se praktički ne savija. Roditelji su se požalili da si ne mogu priuštiti operaciju, a i kirurzi su im rekli da su šanse za ispravak defekta vrlo male.
Za mene je ovaj slučaj bio jako zanimljiv; već sam zamišljao koje točno manipulacije trebam napraviti da bih pomogao djevojčici.
Nakon nekoliko dana od pregleda zamolio sam roditelje da dovedu djevojčicu u privatnu kliniku na operaciju, uvjeravajući ih da ću sve napraviti potpuno besplatno. Samo će nakon toga trebati platiti fizioterapiju, ali ni to nije bio problem jer sam se dogovorio s poznatim stručnjakom. Roditelji su malo sumnjali u uspjeh operacije jer su ih dugo uvjeravali da djetetu ne može pomoći, pa su me pitali:
– Koje su garancije da našoj kćeri neće biti gore?
– Znate, pijanistica, primjerice, neće postati, ali će se rukom moći sasvim solidno koristiti ako bude išla na terapiju nakon operacije. Moći će držati olovku, pa neće imati problema s pisanjem.
No tada se u razgovor umiješala sama djevojčica:
– Striček doktore, hoću li moći crtati? Toliko sanjam da naučim lijepo crtati!
S osmijehom sam je uvjerio da će i to moći.
Došlo je vrijeme operacije. Prošla je uspješno, a nakon toga su roditelji redovito vodili moju malu pacijenticu na fizioterapiju. Kada su nakon godinu dana došli na kontrolni pregled, djevojčica mi je, sva sretna, uručila crtež. Na papiru je bio nacrtan cvijet s raznobojnim laticama, a dolje je bio natpis: “Hvala, doktore!”, ispisan nesigurnim dječjim rukopisom.
Znate, u svom životu nikada nisam dobio dragocjeniji poklon…
