Ljudi uzimaju djecu iz dječjih domova, a ja sam odlučila uzeti tuđu baku iz doma za starije osobe. Tog dana su svi rođaci prestali razgovarati sa mnom. Samo slušam od obitelji: – U ovakvim vremenima, kad je život težak, ti si još staricu dovela u kuću! Nitko nam sada više ne dolazi u goste. Ali ja ne razumijem što sam loše napravila.
Moji najbliži sada me ne podržavaju, ismijavaju me iza leđa, govore da sam izgubila razum. A stvar je u sljedećem. Svi uzimaju djecu iz domova, a ja sam odlučila uzeti tuđu baku iz doma za starije osobe. Nitko od prijatelja i susjeda nije odobrio moj postupak. Svi su, kao jedan, vrtjeli prstom prema sljepoočnici govoreći:
– U ovakvim vremenima, kad je život težak, ti si još jednog parazita uzela u kuću! Ali sigurna sam da sam ispravno postupila. To je moj život i ja biram što je najbolje. Ali tužno je što su se rođaci počeli drugačije ponašati prema meni, kao da od njih tražim novac ili pomoć.
A ja nikome ništa ne tražim. Prije smo živjeli četvoro: ja, moje dvije kćeri i moja mama. Nažalost, prije 8 mjeseci moja mama, koju smo jako voljeli, preminula je i ostale smo nas tri. Tijekom tih mjeseci shvatile smo, moje kćeri i ja, da imamo još puno snage i vremena koje možemo posvetiti pomaganju drugoj osobi. Još iz škole sam imala bliskog prijatelja koji je do svoje 30. godine, umjesto da stvori obitelj i karijeru, sam sebi uništio život.
Najtužnije je bilo što je živio kako je htio na mirovinu svoje majke. Kada mu je prestala davati novac, jednostavno ju je smjestio u dom za starije osobe, nekako prethodno izmamivši od nje stan, a novac je spiskao. Nekoliko godina živio je bezbrižno, ništa si nije uskraćivao, a zatim je ostao bez novca i potpuno zaboravio na svoju majku. Nije ga bilo briga za nju, nije čak ni znao je li još uvijek živa.
Tetu Raju sam poznavala od djetinjstva, kao i ona mene. Jednom mjesečno bih s kćerima svraćala kod nje u posjet i donosila joj razne poslastice. Teta Raja bi se radovala našim posjetima poput djeteta, jer osim nas nitko nije dolazio. Mojoj ideji kćeri su reagirale s oduševljenjem, a mlađa Svjetlana, koja sada ima 5 godina, radosno je uzviknula: – Jupi, opet ćemo imati baku! Ali ne možete ni zamisliti kako je teta Raja reagirala na moju ideju! Toliko je plakala od radosti da smo je morali smirivati.
Sada već gotovo 2 mjeseca živimo s bakom Rajom u velikom skladu. Svi je volimo, a i ona voli nas. Samo nikako ne možemo shvatiti odakle baki, kojoj je već osamdeseta, toliko energije. Uvijek ustaje u 6 ujutro, a mi se budimo uz miris svježe pečenih palačinki ili fritula. Radi sve kućanske poslove, iako je ništa ne molim. Pere posuđe, kuha nam ukusna jela. Daje mi cijelu svoju mirovinu da kupujem namirnice i plaćam režije, jer sama ne ide u trgovinu, teško joj je.
A rođaci više ni ne dolaze u goste. Čini se da su me svi odbacili, ali ja nikome ništa loše nisam napravila.
